ponedjeljak, 18.11.2019.
|
KONZULAT NDH U BEOGRADU Živimo u vremenu laži, obmana i svakovrsnih manipulacija, pa nije nikakvo čudo da ne rijetko nasjedamo i na lažnu, iskonstruiranu povijest koja ima malo ili nimalo zajedničkog s onim što se uistinu događalo u prošlosti. Revidiranje te i takve povijesti naša je nasušna potreba i ne znači „život u prošlosti“ i otklon od budućnosti, nego naprotiv: ulog u budućnost. Razlog je posve razumljiv i logičan: bez utvrđivanja prave istine o prošlosti nema govora o međusobnom povjerenju između antagoniziranih društvenih skupina, a time niti preduvjeta za bilo kakav društveni konsenzus o vitalnim nacionalnim ciljevima. To je posve jasno, posebice u društvu koje je visoko polarizirano, ideološki podijeljeno i gotovo „raspolućeno“ kao naše. Zato, naši tutori koji najčešće ni sami ne znaju o čemu govore, trebaju znati da je revizija nužan i prirodan proces, kako u medicini, biologiji, fizici, antropologiji i drugim granama znanosti, tako i u povijesti. Dakako, revizija koja podrazumijeva revidiranje postojećih teorija, teza i zaključaka na temelju novih znanstvenih spoznaja, odnosno, argumenata i činjenica. Bez takve revizije, sve ono što je u bilo kojoj oblasti ljudskog stvaralaštva i znanja do sada postignuto i sadržajno, teorijski i praktično prihvaćeno kao meritum, ostalo bi nepromjenljivo za sva vremena i dobilo status neupitne dogme. U dvadesetprvom stoljeću, nekomu tko traga za istinom i propitkuje prošlost nalijepiti etiketu „revizionista“ smiješno je, bedasto, diletantski i infantilno. Sumnja pokreće svijet. Nema zauvijek datih i neupitnih istina (osim onih Božjih – što vrijedi samo za vjernike) niti je moguće ograničiti i zarobiti ljudski um u toj mjeri da se on prestane baviti preispitivanjem postavljenih teza i njihovom revalorizacijom u bilo kojoj oblasti ljudske djelatnosti, posebice onoj intelektualnoj. Demagozi i dogmati imaju itekako dobre razloge boriti se da njihovi lažni konstrukti ostanu netaknuti, ali postoje i oni drugi koji se s takvim stanjem ne mire. Iskustvo naše civilizacije svjedoči da ni jedna društvena skupina, ni jedan režim i nikakva sila – ma koliko jaka bila – nisu u stanju staviti pod nadzor, obuzdati i zarobiti misao i riječ. I sve dok je tako bit će slobode istraživanja i sumnja će nas nagoniti na traganje za novim spoznajama. Do koje mjere je kod nas zaživjela lažna povijest, najbolje pokazuju primjeri vezano za Drugi svjetski rat. Zašto tako posesivno i svim silama naši crveni fašisti (koji se kriju iza „antifašizma“) izvrću i prekrajaju upravo taj dio prošlosti? Odgovor i nije tako kompliciran. Čine to iz razloga očuvanja neokomunističke ideologije koja predstavlja temelj njihovih privilegija i statusa nedodirljive društvene kaste. Pogledamo li komunističke i velikosrpske izvore (koji su najčešće, barem kad je i pitanju odnos prema hrvatskom narodu na istoj liniji), u njima samima nalazimo toliko kontradikcija, šupljina, nelogičnosti, suprotnih i sasvim oprečnih prikaza jednih te istih događaja i procesa, da svatko tko se ozbiljnije pozabavi time, prije ili kasnije dolazi do neminovnog i jedino mogućeg zaključka: takvu „povijest“ nije moguće ispraviti niti korigirati, kao što se nova kuća ne može podići na trulim temeljima. Jedino rješenje je njezina sveobuhvatna i korjenita revalorizacija, odnosno rušenje postojećih dogmi i mitova, kako bi se nakon toga uz pomoć znanstveno utvrđenih činjenica i dokaza ispisala nova. Iz mnoštva tema koje bi mogle poslužiti kao primjer lažne i nametnute historiografije, ovoga puta spomenut ću jednu o kojoj se kod nas ne govori, nego ju se nastoji prešućivati, naširoko zaobilaziti i ignorirati, unatoč činjenici da je vrlo zanimljiva, intrigantna i u najmanju ruku ruši neke od uvriježenih stereotipa koji postoje o NDH, Srbiji i njihovim međusobnim odnosima u razdoblju od 1941-1945. godine. Prije svega mora se progovoriti koja riječ o režimu Milana Nedića (predsjednika srbijanske kvislinške vlade), čiji je proces rehabilitacije pred beogradskim Višim sudom u tijeku upravo sada, a kojega većina srpskih nacionalista pro-fašističke orijentacije veliča i smatra „srpskom Majkom“. Dvoličnost Nedićevog režima nije se ogledala samo u odnosu prema vlastitom narodu kojega je obmanjivao i bez grižnje savjesti isporučivao okupatorskim vlastima (progoneći i ubijajući civile, trpajući ih u logore i dovodeći na desetine tisuća „nelojalnih“ građana pred njemačke streljačke vodove), nego i u činjenici da je u isto vrijeme dok je tajnim kanalima prikupljao lažne podatke o „genocidu nad Srbima na području NDH“, s Pavelićevom vladom imao pismeni sporazum o preseljenju dijela srpskog stanovništva s područja NDH, odnosno međusobnoj „razmjeni“ Srba i Hrvata u cilju etničke „prilagodbe“ pojedinih prostora (koji je sklopljen ubrzo nakon početka rata). U tu svrhu, armijski đeneral Milutin Đ. Nedić izradio je za potrebe svoga brata Milana Nedića i njegove kvislinške vlade detaljan elaborat (Memorandum), pod nazivom „Razgraničenje srpsko-hrvatsko“, u kojemu se daje pregled etničke strukture „spornih područja“ na prostoru NDH (s točnim brojčanim podacima Srba i Hrvata), uz detaljno navođenje koja bi od njih trebala biti obuhvaćena „razmjenom“ stanovništva, i koliki bi broj tih „preseljenika“ (na jednoj i drugoj strani) morao biti, kako po regijama i oblastima, tako i u ukupnoj masi (podroban prikaz bitnih dijelova ovog elaborata, odn. Memoranduma donosi dr Ferdo Čulinović u svojoj knjizi Okupatorska podjela Jugoslavije, Vojno-izdavački zavod – Beograd, 1970.; str.455-457.; bilješka 168.; autor citira dio građe Stanislava Krakova iz njegove knjige Srbi i Srpske zemlje – Etnografski problem srpskog naroda). Tadašnji režim u Srbiji nije imao ništa protiv uspostave samostalne hrvatske države, pod uvjetom da se u isto vrijeme formira i etnički čista „SveSrbija“ (odn. „Velika Srbija“) koja je (prema zamislima Nedića i njegovih stratega) trebala obuhvatiti veliki dio Bosne i Hercegovine (osim krajnjeg sjeverozapadnog dijela – uz hrvatsku granicu) i dio Srijema (od Zemuna do Sr. Mitrovice), dok bi se na jug protezala do Splita (u njezin sastav ušli bi: Kotor, Dubrovnik, Metković, Makarska i cijeli otok Korčula). U već spomenutom dokumentu koji u svojoj knjizi (str. 456., bilješka br. 168.) citira dr Ferdo Čulinović, stoji kako s prostora „Hercegovine, Bosne, Srema i Dalmacije“ (koji bi trebali ući u sastav buduće „Velike Srbije“) treba iseliti 771.168 katolika, dok se u isto vrijeme (s područja koja će ostati u sastavu hrvatske države) ima izmjestiti na drugu stranu granične linije 750.263 pravoslavca. Što se „viška“ od 20.905 katolika (jer toliko će ih biti preseljeno više nego pravoslavaca) tiče, autor elaborata „Razgraničenje srpsko-hrvatsko“ to pokušava anulirati tvrdnjom da „ionako nisu svi katolici Hrvati“ (pri čemu potpuno zanemaruje činjenica da niti većina pravoslavaca nisu Srbi). Ovi planovi dijelom su pretočeni u pisani sporazum koji se donekle i ostvarivao tijekom nekoliko prvih mjeseci rata. Suradnje između Srbije i NDH bilo je i na službenoj, diplomatskoj razini, što se inače vrlo rijetko spominje i o čemu pojedini autori iz Srbije pišu tek posljednjih nekoliko godina. U tom smislu, nezaobilazna je povijesna činjenica da su gotovo kroz cijelo vrijeme rata (od travnja 1941. do sredine listopada 1944. godine) postojali diplomatsko-konzularni odnosi između Srbije i NDH (a u Beogradu nesmetano djelovalo „Konzularno predstavničtvo Nezavisne Države Hrvatske“). U prilog ovoj tvrdnji evo citata iz jednog srpskog izvora: „U Beogradu je već od prvih dana okupacije bio uspostavljen konzulat NDH, koji je praktično bio obaveštajni biro vlade NDH. Više se bavio prikupljanjem podataka o snazi NOP-a i četničkog pokreta u Srbiji, nego što je zastupao interese hrvatskog stanovništva u Srbiji.“. (dr Milan Borković, Milan Nedić, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1985). Faksimil dokumenta o uspostavi „Konzularnog predstavništva NDH u Beogradu“, iz fundusa HDA (HR-HDA/S-1485); Vidi: : ARHiNET – arhivki informacijski sustav; arhinet.arhiv.hr; stranica posjećena 12.10.2014.; Također: članak Vladimira Dimitrijevića od 7. veljače 2013. („Ustaše u Beogradu. O čemu je reč?“); Izvor: http://srb.fondsk.ru/news/2013/02/07/vladimir-dimitriievic-ustase-u-beogradu.-o-cemu-ie-rec.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 12.10.2014.; napomena: Navedenu stranicu (s tekstom Vladimira Dimitrijevića) danas je nemoguće pronaći, budući da je uklonjena s interneta, ali do njezina sadržaja možemo doći posrednim putem preko: http://www.pogledi.rs/forum/Thread-nediceva-srbija-imala-diplomatske-odnose-sa-ndh?page=2; http://forum.srpskinacionalisti.com/viewtopic.php?t=27508&p=561045; pored Dimitrijevićevog teksta, ovdje se nalaze i osvrti (na istu temu) srpskih nacionalista koji, naravno, po običaju okreću pilu naopako i sve pokušavaju obrnuti u svoju korist, što na trenutke djeluje ne samo tragikomično, nego i groteskno). Naročitu zanimljivost, međutim, predstavlja činjenica da se na srpskim portalima (ipak) još uvijek mogu pronaći podaci o ovdje spomenutoj i sličnim povijesnim kontroverzama, dok je to kod nas, u „slobodnoj“ Hrvatskoj nemoguće, jer su se „antife“ i njihovi čuvari komunističkih i velikosrpskih mitova jako dobro pobrinuli da sve to uredno pobrišu s internet mreže. Da je o ovoj i svim drugim spornim temama iz prošlosti nužno govoriti, dokazuje srpska propaganda koja je u stanju sve, pa i one činjenice koje Srbima nikako ne idu u prilog, okrenuti u svoju korist. Na tipični bizantski, perfidni i podmukao način. Evo kako: „Šta sve vidimo iz ustaških izveštaja (sabrao ih je i objavio hrvatski istraživač Aleksandar Vojinović u knjizi ‘NDH u Beogradu’)? Vidimo postojanost hrvatske politike prema Bosni, prema Vojvodini, prema Srbiji. (Onda se išlo oružjem, uz pomoć Nemaca, a danas uz pomoć SAD i EU treba Srbiju, a naročito Vojvodinu, držati pod hrvatskim uticajem, naročito privrednim). ‘Osetljivost’ hrvatskih diplomata iz NDH u Beogradu bila je zapanjujuća: iako su baš od 1941. ustaše činile sve da pokolju što više Srba, njima je u srcu Srbije smetala čak i pesma rugalica na račun Pavelića (tražili su da Nemci hapse decu koja pevaju rugalice!), a pokušavali su baš u Beogradu, da uklanjaju jugoslovenske grbove i nazive ulica i kafana koji im nisu odgovarali, zbog navodnih srbijanskih pretenzija na teritoriju NDH. Kako su bili bučni kad je Nedić posetio drvoseče na ‘njihovoj’ Adi Ciganliji – do neba se čulo! (radi se o rječnom otoku na Savi u blizini ušća ove rijeke u Dunav – op. Z.P.). Trudili su se da zataškaju sve činjenice o ustaškom masakru Srba i tvrdili da su ustaški zločini, u stvari, zločini ‘komunističko-četničkih bandi’“ (http://forum.srpskinacionalisti.com/viewtopic.php?t=27508&p=561045; stranica posjećena 06.08.2017.; istaknuo: Z.P.) Eto, dragi Hrvati, ako niste znali, ustaški pokret je bio toliko moćan da je čak i u samome Beogradu provodio svoju samovolju, a njihovo „zataškavanje“ vlastitih „zločina nad Srbima“ i tvrdnje kako iste čine ustvari komunističko-četničke bande, očito je imalo mnogo veći upliv na javno mnijenje u Srbiji nego cjelokupna nedićevska, ljotićevska i četnička propaganda. Nemojte propustiti obratiti pozornost i na ove opservacije autora navedenog citata vezano za današnju „tihu okupaciju“ Vojvodine, Bosne i Srbije koju Hrvatska (ako niste znali) provodi uz pomoć SAD-a i EU!? No, da se ostavimo nebuloza poremećenih srpskih fašista i kratko pređemo preko nekih nespornih činjenica vezano za ustaško-srbijanske diplomatske odnose tijekom Drugoga svjetskog rata. Konzul NDH na komemoraciji bugarskom caru Borisu, 5. rujna 1943. (održana u bugarskom veleposlanstvu u Beogradu, Birčaninova ulica) Prvi konzul NDH u Beogradu bio je domobranski satnik Josip Lončarević koji je tamo stigao već koncem travnja 1941. godine, dok je ustaški vicekonzul Tihomir Vincetić (izravno odgovoran ministru vanjskih poslova NDH dr Mladenu Lorkoviću), na dužnost stupio 25. 7. 1941. U travnju 1942., Lončarevića je zamijenio dr Ante Nikšić, čovjek od posebnog Pavelićevog povjerenja. Osoblje Konzulata su sačinjavali uniformirani ustaški dočasnici i časnici, za redovite aktivnosti korišten je službeni automobil s diplomatskim (ustaškim) tablicama NDH kojemu su na vjetrobranima vijorile zastavice s istim (ustaškim) znamenjem, a grb NDH bio je vidno istaknut i na pročelju zgrade Konzulata (čije je sjedište najprije bilo u središtu grada – na adresi Prestolonaslednikov trg br. 12, a potom u ulici Dobračina 22). Kroz cijelo vrijeme djelovanja ovog diplomatskog tijela NDH u Beogradu, konzuli i njihovi suradnici nisu zabilježili ni jedan jedini ozbiljniji incident (izuzev povremenih pjevanja pogrdnih pjesama na račun Pavelića), a zanimljivo je da je većina Beograđana (prema izvješćima samoga Konzulata) Josipa Broza Tita također zvala „ustašom“ i imala vrlo negativan stav prema njemu. Konzulat NDH prekinuo je svoj rad uoči „bitke za Beograd“, polovicom listopada 1944. godine. Sve ove i druge bitne podatke o Konzulatu kao zakonitoj i legalno uspostavljenoj pravnoj osobi, kako je već navedeno, nalazimo na stranici Nacionalnog arhivskog infromacijskog sustava (http://arhinet.arhiv.hr/details.aspx?ItemId=3_1485) Dakle, predsjednik srbijanske kvislinške vlade, Milan Nedić od samoga je početka rata s ustaškim vlastima imao potpisani sporazum o „razmjeni“ stanovništva i priznavao pravo na postojanje NDH (dokaz u prilog tomu je i prihvaćanje konzularnog predstavništva u Beogradu), ali je isto tako zaplotnjački, perfidno i podmuklo radio iza leđa Paveliću šurujući s Nijemcima i prikupljajući podatke o „istrebljenju što ga je nad srpskim narodom u NDH provodi Pavelićev režim“!? U svrhu vođenja propagande protiv NDH i Pavelića – a s ciljem izazivanja reakcije Nijemaca – Nedićeva „vlada“ je na poticaj Srpske pravoslavne crkve i u suradnji s njome, formirala „Komesarijat za preseljenike i izbeglice“ (sam naziv sugerira da je bila riječ o onima koji su IZBJEGLI ili PRESELILI, a nigdje se ne spominje riječ „PROTERANI“, „DEPORTOVANI“ ili slično, što bi ukazivalo na organizirano i nasilno uklanjanje srpskog življa s prostora NDH. U svojoj knjizi NDH u Beogradu (Zagreb, 1995.), hrvatski publicist, novinar i prevoditelj Aleksandar Vojinović (autor desetak knjiga i dobitnik Godišnje nagrade HND-a za 1991.), donosi iscrpnu analizu vezano za temu obrađenu u ovom tekstu i predstavlja dragocjen izvor podataka za svakog istraživača kojemu je stalo do istine o Drugom svjetskom ratu. Dokaze o metodama prljave propagande koju su udruženim snagama vodili Nedićev režim i Srpska pravoslavna crkva s ciljem dokazivanja „progona i genocida nad srpskim narodom od strane NDH“, nalazimo u mnogim komunističkim izvorima, pa i u pamfletu Vladimira Dedijera i Antuna Miletića, pozamašnoj (935 stranica) luksuzno opremljenoj knjižurini (s tvrdim uvezom), prilično „zvučnog“ naslova: „Proterivanje Srba sa ognjišta 1941-1944.“ (Beograd – Prosveta, 1989.). U Četvrtom poglavlju, od str. 801 nadalje (na pune 132 stranice), detaljno se govori o formiranju vladinog „Komesarijata za preseljenike i izbeglice“, njegovom sastavu, ovlastima, načinu i tehnologiji rada, financiranju, strategiji itd. Pristupi li se (barem i površno) analizi ovog materijala, postaje bjelodano kako se radilo i najobičnijoj perfidnoj kampanji, pri čemu su podaci i ukupne aktivnosti provođeni i podešavani prema potrebama trenutka i u skladu s ciljem ovog projekta, ali se isto tako u svemu jasno odražava njezina površnost, plitkost i diletantizam. Najkraće rečeno, supstrat građe u cijelosti više razotkriva laži i konstrukcije aktera kampanje, nego što služi kao dokaz za ono što se pokušava nametnuti čitatelju kao istina. Nije nevažno napomenuti i to da je ovaj pamflet rađen smišljeno, uoči rata (kao i većina drugih) i da je sasvim nalik onima što su ih klepali Milan Bulajić, Vasilije Krestić, Veselin Đuretić i drugi velikosrpski propagandisti, te da je u datim okolnostima to bio očit doprinos Dedijera i Miletića općoj naci-fašističkoj euforiji koja je u to vrijeme zahvatila srpsku naciju. Knjižurina je odmah po tiskanju postala dijelom fundusa javnih knjižnica, školskih biblioteka, garnizonskih (vojnih) čitaonica „JNA“ na području cijele SFRJ i (među mnogim istaknutim srpskim intelektualcima i povjesničarima) smatrana je velikim doprinosom „istorijskoj istini“ o Drugom svjetskom ratu. Uzimajući u obzir sve što je naprijed rečeno, nije suvišno osvrnuti se kratko i na demografske pokazatelje koji govore u prilog tezi da su Srbi uvelike predimenzionirali i prenaglasili svoje stradanje u razdoblju Drugoga svjetskog rata, napuhujući brojke do fantastičnih razmjera. Umjesto širenja ove teme koja bi zahtijevala opsežnu elaboraciju, evo samo nekih podataka. Oni nedvojbeno opovrgavaju sve teorije o masovnom uništavanju Srba i strašnim razmjerima „genocida koji je nad njima počinjen u XX veku“. Službeni statistički podaci Kraljevine Jugoslavije i njezine nasljednice, SFRJ, neumoljivi su, a govore sljedeće: 1. U razdoblju od 1921. do 1991. godine, broj Srba u „užoj Srbiji“ (odnosno, Srbiji bez pokrajina) povećan je za preko 100% (sa 2.531.321, na 5.081.766); 2. U isto vrijeme, u ovom za demografiju vrlo kratkom razdoblju od 70 godina, broj Srba u Jugoslaviji, porastao je za fantastičnih 86,17% (u apsolutnom broju, sa 4.580.775 na 8.528.047); 3. Broj Srba u promatranom razdoblju, u gotovo svim ostalim republikama i pokrajinama također je uglavnom drastično porastao (u Bosni i Hercegovini za 65%, u Crnoj Gori za čak 963%, u Vojvodini za 122%, u Makedoniji za 251%, u Sloveniji za 715%, na Kosovu za 235%), a smanjen je samo u Hrvatskoj, i to za 1,5% – što u apsolutnom broju iznosi samo 9.218, (unatoč ratu i masovnom napuštanju pojedinih krajeva Hrvatske u vrijeme kolonizacije u Vojvodinu i sl.) (Izvor podataka: dr Stanko Žuljić, Srpski etnos i velikosrpstvo, Zagreb, 1997., str.166., tablica 14.). Pri svemu tomu, treba imati u vidu, da je prosječna stopa (demografskog) rasta srpskog stanovništva kroz cijelo razdoblje promatranih 70 godina stalno opadala (kao i kod svih drugih naroda u Jugoslaviji – osim Albanaca i Roma) i da je ona kod Srba ispod prosjeka Jugoslavije za promatrano razdoblje, pa stoga sve priče vezane za naprijed spomenute tvrdnje srpske historiografije o enormnim ratnim gubicima srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu postaju uistinu bespredmetne. Uzmemo li u obzir kolonizirane Srbe (koji su u uglavnom u Vojvodinu organizirano preseljavani mahom iz Hrvatske, Bosne Hercegovine, Crne Gore i „uže“ Srbije), a bilo ih je u razdoblju 1945-1948. godine najmanje 260.000 (ne računajući neregularne koloniste koji su dolazili izvan organiziranih skupina) stvari postaju još očiglednije, i ove povijesne laži u cijelosti se razobličuju. Među najviše eksploatiranim lažima koje se već desetljećima provlače u javnosti s isključivim ciljem da se Hrvate kolektivno optuži za genocidnost, nalaze se i one koje su po svojoj konstrukciji izvan sfere zdravog razuma, ali su, na žalost, upornošću velikosrpskih i komunističkih propagandista već poodavno zaživjele ne samo na ovim prostorima, nego i u velikom dijelu svjetskog javnog mnijenja, kao stereotipi kojima se danas malo tko bavi – a trebalo bi, jer upravo obaranje tih lažnih i neutemeljenih teza – i to na osnovu njihove (srpske i komunističke) službene statistike – na najbolji i najslikovitiji način razotkriva svu monstruoznost rasističkih teorija kojima se hrvatskome narodu nastoji nametnuti kolektivna krivnja i obilježiti ga „zločinačkim“ i „genocidnim“, tako da svaki od nas već prije rođenja dobije tu sramotnu stigmu; i sve kako bismo izgubili pravo na samobitnost, slobodu i svoju državu, što je prirodna, legitimna i opravdana težnja svakog naroda pod Suncem i kapom nebeskom. Nije li vrijeme da se naše institucije zadužene za ova pitanja i vrhunski intelektualci i povjesničari (državotvornog usmjerenja – jer na druge ne možemo računati) konačno malo ozbiljnije pozabave problematikom koja nas tako teško opterećuje već više od sedam desetljeća i da s našeg naroda jednom zauvijek skinu nepravedno nametnutu stigmu kojom su nas zajedničkim snagama obilježili velikosrpski nacisti i naši (domaći) crveni fašisti? Zlatko Pinter/croative.net |
|
Josip Frank (Osijek 10. travnja 1844. – Zagreb 17. prosinca 1911.) Frank se rodio u Osijeku 1844. godine, u hrvatsko-židovskoj obitelji Emanuela i Helene Frank. Frank je završio gimnaziju u Osijeku, a nakon mature 1862. godine započeo je studij prava u Beču. U Beču je 1868. godine stekao naslov doktora prava. Nakon završetka studija započinje svoj pripravnički staž u odvjetničkom uredu poznatog austrijskog političara Karla Luegera. Potom stažira na sudu u Budimpešti i naposljetku, 1872. godine otvara vlastiti odvjetnički ured u Zagrebu. U tom vremenu počinje se uključivati u politički život i u listovima Agramer Presse i Kroatische Post optuživao Mažuranićevu vladu za popuštanje Mađarima i Srbima. Frank prelazi na kršćanstvo 1874. godine. Kao vrstan financijski stručnjak objavio je 1879. godine članke Béla Lukács und Die Quote Kroatiens, u kojima je ukazao na financijsku i gospodarsku ovisnost Hrvatske, uvjetovanu Hrvatsko-ugarskom nagodbom iz 1868. i njezinom revizijom 1873. Od 1880. do 1894. bio je zastupnik u zagrebačkome gradskom zastupstvu, a od 1884. do 1911. neprekidno je djelovao kao zastupnik u Hrvatskome saboru. Zbog svoje stručnosti bio je redoviti član saborskog financijskog, a potom i proračunskog odbora. Stranci prava pristupio je 1890. godine, iako je već i prije održavao određene veze s pravašima, pa je tako 1887. branio Davida Starčevića na sudskom procesu kojim ga je režim nastojao politički unišititi. Dolaskom u Stranku prava Frank se svojom elokventnošću, erudicijom i intelektualnom superiornošću vrlo brzo nametnuo kao jedan od stranačkih prvaka. No, u borbi za stranački tron morao se je sukobiti s masonom Franom Folnegovićem, koji je odstupio od izvornoga pravaškog programa dr. Ante Starčevića i prikonio se struji koja je bila za sporazum s protuhrvatskim mađarskim krugovima, što je praktički značilo legitimiranje dotadašnjeg dualističkog uređenja Monarhije. Nakon što su hrvatski studenti 1895. prilikom dolaska Franje Josipa u Zagreb spalili mađarsku zastavu, Folnegović je oštro osudio taj čin. Nezadovoljan stanjem u Stranci prava zbog njezina skretanja u oportunizam i napuštanja izvornoga pravaškoga nauka, istupio je iz nje i dana 22. listopada 1895. zajedno s dr. Antom Starčevićem, dr. Milom Starčevićem, Eugenom Kumičićem i drugim istomišljenicima osnovao je Čistu stranku prava. U vrijeme Frankova ulaska u stranku, među hrvatskim političarima počinje jačati ideja o potrebi suradnje sa Srbima. Ta ideja dobiva i svoje konkretne političke oblike u Zadarskoj i Riječkoj rezoluciji 1905. godine, na temelju kojih je krajem te iste godine stvorena Hrvatsko-srpska koalicija. Do stvaranja koalicije došlo je unatoč tome što su hrvatski političari bili dobro upoznati s pravim ciljevima srpske politike, koje je još 1902. godine jasno obznanio Nikola Stojanović u svome poznatom članku kojim je Hrvatima najavio istrebljenje. Vodeći čovjek Hrvatsko-srpske koalicije bio je Frano Supilo, koji se je od radikalnog pravaša u mladosti preobrazio u radikalnoga jugoslavenskog integralista, koji je zastupao tezu o „narodnom jedinstvu" Hrvata i Srba, tj. tezu da su Hrvati i Srbi jedan narod, a za ostvarenje svojih političkih ciljeva išao je toliko daleko da je Srbima u Hrvatskoj bio spreman dati status konstitutivnog naroda. S obzirom na to da je Frank bio hrvatski nacionalist, posve je logično da je morao doći u sukob sa Supilom. Taj se je sukob još dodatno pojačao nakon što je Supilo 1907. godine u Saboru izjavio da bi bilo bolje da Bosna i Hercegovina pripadne Srbiji, nego da ostane pod dominacijom Austrije, što je izazvalo veliki metež i prekid sjednice. Suočena s jačanjem velikosrpske politike među Srbima i projugoslavenske politike među hrvatskim političarima, Frankova je stranka odstupila od dotadašnje radikalne austrofobije i programa stvaranja samostalne i nezavisne Hrvatske izvan Monarhije, te se založila za stvaranje „velike Hrvatske unutar velike Monarhije". Velika Hrvatska podrazumijevala je ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, uključujući i BiH). Taj je potez, međutim, bio posve taktičke naravi i svoje je korijene imao u nadirućoj jugoslavensko-velikosrpskoj opasnosti koju je Frank odlično uočavao. Uostalom, nakon zaposjedanja BiH 1878. i sjedinjenja Vojne krajine s Hrvatskom 1881. i u dvorskim se krugovima javljaju pristaše trijalističkog uređenja Monarhije, u čemu je Frank vidio priliku da Hrvatsku zaštiti od velikosrpsko-jugoslavenske politike i osigura joj ravnopravan položaj unutar Monarhije. Posljedica takve politike bila je i Frankova suradnja s banom Levinom Rauchom. Dakako, takva je politika morala smetati pristašama politike „Novoga kursa", tj. onima koji su suradnjom s Mađarima i Srbima (tada već jasne velikosrpske orijentacije) radili protiv Beča i stvarali pretpostavke za čin koji će uslijediti 1. prosinca 1918. (proglašenje Kraljevstva SHS), pa je Frank od strane tih krugova bio nazivan „austrijskim agentom", a među pristašama jugoslavenske ideje bio je i veliki broj onih broj onih koji su ga prozivali radi njegova židovskog porijekla. No, Frank im nije ostao dužan, nego im je proročki odgovorio: "Mi nemamo razloga sramiti se našega rada u prošlosti, sadašnjosti kao ni u budućnosti. Neka nam pokažu samo mrvu nevjere hrvatskoj domovini. Ako nam se kaže da smo tuđinski agenti, mi tu pogrdu bacimo novom kursu natrag u lice i kažimo im: Sjetit ćemo vas na vaš kurs, kad će roditi plodovi vašega kobnoga sjemena, što ga sada sijete po hrvatskom narodu. Za vas bit će onda prekasno, samo da ne bude prekasno i za narod. Naprotiv naša će savjest ostati mirna i čista, jer ćemo moći kazati, da nismo nikad odstupili od naših načela, uviek smo radili za hrvatsku misao". Da je Frank bio u pravu, pokazala je budućnost. Plodovi politike Novoga kursa obilato su rodili otrovnim plodovima narednih devedeset godina, od ubijanja hrvatskih vojnika od strane Srba u Odesi za vrijeme Prvoga svjetskog rata, preko 5. prosinca 1918. na Jelačićevu trgu, batinjanja hrvatskih seljaka i krvavoga političkog terora za vrijeme monarhofašističke Jugoslavije, preko klaonice Drugoga svjetskog rata, Bleiburga i komunističke Jugoslavije pa do Vukovara, Škabrnje i Srebrenice. U korijenu svih ovih zločina stoji rukopis iste, jugoslavenske politike koja je svoje konkretne političke oblike počela dobivati upravo politikom Novoga kursa, kojoj se je Frank energično suprotstavljao. Josip Frank je 1908. godine teško obolio od skleroze arterija, umro je 17. prosinca 1911. godine u Zagrebu, te je pokopan u obiteljskoj grobnici na Mirogoju. U svojoj borbi dr. Josip Frank nije zanemario ni običnoga, maloga čovjeka, radnika i seljaka. Nastojao je da im osigura život dostojan čovjeka. Zalagao se za skraćenje radnog vremena na osam sati i za uvođenje općega i jednakoga prava glasa. Organizirao je radnike i pokretao izdavanje radničkih novina, kako bi se organizirani i politički osviješteni radnici, uz nacionalne ciljeve, borili i za svoje staleške probitke. U javni život ušao je kao bogat čovjek, a umro je kao siromah. Sav svoj imetak razdao je, promičući hrvatske nacionalne interese. |
|
KATALOG RASPORED IZLOŽBE I. Židovi u najstarija vremena. Primjeri, koji dokazuju da su Židovi u najstarija vremena bili istog značaja kao i danas. — Kako su se Židovi uvlačili među ostale narode. II. Židovsko naseljivanje u Hrvatske zemlje od razorenja Jeruzalema 70. god. pos. Kr. do patenta o toleranciji god. 1788. čime su se kod nas bavili, kako su zarobljivali hrvatski narod, polagano, ali sigurno. III. Židovi u Hrvatskoj od 1782.—1918. Naglo jačanje Židova u Hrvatskoj. Kako su se uvlačili u redove plemstva, kako su požidovljavali hrvatsku javnost. IV. Židovi kao saveznici hrvatskih tlačitelja od 1918.—1941. Kako i zašto su Srbi i Židovi jednako ugnjetavali Hrvate. Hrvatski prirad u židovskim rukama. V. Dani slobode. Kako je ustaška Hrvatska riješila židovsko pitanje. VI. Židovi u ostalim zemljama. SSSR je u verigama židovstva. Englesko plemstvo pomiješano židovskom krvlju. USA ima na čelu Židova, njezinom politikom i gospodarstvom upravljaju Židovi. Kako je i zašto stvorena izložba “Židovi” Sudbina naroda slična je sudbini pojedinaca. Sreća se izmjenjuje sa nesrećom, veselje sa žalošću. Hrvatski je narod proživio malo sretnih dana, a posljednjih osam stoljeća proveo je u znaku lanaca i biča. Bilo bi neprirodno, da se to vrijeme produžilo, da su i dalje hrvatske majke — robinje — rađale robsku djecu, a Hrvati robovi pokapali svoje robske očeve. Bilo je već krajnje vrijeme, da se iz redova naroda digne čovjek, koji će u sebi sabrati sve odlike hrvatskog genija, koji će sam po sebi biti čisti i nepatvoreni izraz narodne duše, narodnih misli, osjećaja i želja. Bilo je vrijeme, da se rodi čovjek, koji će završiti stranice patnja hrvatskog naroda i započeti pisati novu hrvatsku povijest, povijest slobode i samoopredjeljenja, povijest napredka i blagostanja. Tu najveću sreću, što je narod može doživjeti — da na svoje čelo dobije čovjeka, koji će isto misliti i osjećati, što i čitav narod — doživjeli su Hrvati rođenjem čovjeka, kojemu je sudbina odredila, da preko teških i trnovitih staza samoodricanja boli i patnja dođe do najviše časti, što je Hrvatska mogla podijeliti svome sinu, da postane Poglavnik svome narodu. Sve godine njegove borbe, sva njegova nastojanja i napori išli su samo za jednim, da Hrvatsku učini samostalnom, slobodnom i sretnom državom. Misao o tome, da su Hrvati sposobni, da žive samostalnim političkim i duhovnim životom prožimala je uvijek njegovu svijest, a želja, da to dokaže čitavome svijetu upravljala je svim njegovim činima. Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske samo je najvidniji izraz cjelokupnog Poglavnikovog nastojanja. Narod ne postaje slobodan samim diplomatskim aktom proglašenja svoje nezavisnosti. Sloboda se mora provesti bezbrojem na prvi pogled neznatnih djela, samostalnost mora biti provedena na svim područjima narodne djelatnosti... unutarnje oslobođenje, nacionalno pročišćavanje, učvršćivanje narodne svijesti, prožimanje čitavog duhovnog života čistim hrvatstvom ... sve su to pokretne sile, koje dovode do toga, da politički akt osamostaljenja i oslobođenja ne ostane samo puka riječ, jedan od bezbrojnih potpisa, što ih diplomacija stavlja na papir. I Poglavnik ne bi bio Poglavnik, on ne bi zaslužio da to bude, da nije pomogao svome narodu do ovog unutarnjeg oslobođenja, do ove prave nezavisnosti. Ali pošto poslije velikih nesreća mora doći i velika sreća, to je i Hrvatski narod doživio, tu najveću sreću, da ima pravog Poglavnika, da ima brižnog oca, koji jasno shvaća da njegova očinska dužnost nije samo svome djetetu dati stan i hranu, već da ga mora štititi od svih otrovnih upliva okolice, da ga mora odgajati, da ga mora izvoditi na pravi životni put i da mu se uz žrtvovanje vlastite sreće mora pobrinuti za sretnu budućnost. Vođen takovom sviješću i takovim plemenitim osjećajima i naš je Poglavnik poduzeo sve mjere kako bi Hrvatsku učinio sretnom, ne za danas ni za sutra, već za sve vjekove unaprijed. Nije se zadovoljio time, da proglasi političku nezavisnost naroda nego je neumorno produžio rad oko odgoja tog naroda, čovjeku se gotovo čini nevjerojatnim, da je jedna glava, jedna volja uspjela u tako kratkom vremenu, koliko postoji Nezavisna Država Hrvatska, donijeti toliko zaključaka i odredaba od kojih je svaka prožeta samo jednom mišlju: sretnom budućnošću Hrvatske i Hrvata. Upada u oči, da je velik broj prvih takovih odredaba radio o istom predmetu i o istoj vrsti ljudi... o Židovima. Zar je zaista bilo potrebno toliko vremena i duhovne snage potrošiti na ljude čiji je sveukupni broj u Hrvatskoj iznosio oko 40.000? Zar je tih 40.000 Židova moglo ugroziti sreću i budućnost hrvatskog naroda. Zar je ono moglo biti toliko opasno, da je zauzelo toliko misli i vremena ovako vrijednog čovjeka, kakav je naš Poglavnik? Jedan pogled na prošlost čitave kulturne i političke povijesti svijeta, daje dovoljno jasan odgovor na ovo pitanje. Već sam jedan Židov predstavlja opasnost za svoju okolinu, a kamo li ne će 40.000. Najveći imperij Rim oborilo je 4 miliona Židova. Rastrovali su ga i demoralizirali, učinili nesposobnim, da se brani protiv vanjskih neprijatelja, zarobili ga u vlastitoj kući. Bilo je to carstvo, što se prostiralo čitavim tadanjim uljuđenim svijetom... pobjedu nad njim je odnijelo 4 miliona ljudi, koji ni jesu imali građanska prava, koji su bili isključeni iz javnog života. Nije li to dovoljna opomena narodu, koji je tek ostvario svoju samostalnost, koji je na pragu novog doba, novih nastojanja, novih napora? Zar bi mogao takav narod, koji je velik po svojim prošlim patnjama i pridonošenim žrtvama, ali malen brojčano, odoljeti jednoj odlično ustrojenoj zajednici od 40.000 punopravnih građana moćnih po ugledu, snažnih po bogatstvu, groznih po svom duhu i vjekovnim nastojanjima, koja su usmjerena samo na rušenje onoga, što nije njihovo? Izgrađivati novu nacionalnu državu, a zadržati u svojoj sredini neprijatelje svih naroda Židove isto je što i posaditi mladu voćku u čijem korijenu se ugnijezdio crv. Poglavnik je obećao, da će u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj vladati red i rad, on je rekao, da je došao ne da vlada, nego da radi. Ali isto tako je Poglavnik i nekoliko puta naglasio ,da od Hrvata zahtjeva održavanje reda i sudjelovanje u radu. Samo radnim doprinosom svakog pojedinog građanina Nezavisne Države Hrvatske, krajnjim naporom svih pojedinaca i svih ustanova moći će se uspješno makar i uz velike samoprijegore prijeći ove teške ratne dane u kojima se odlučuje o biti i ne biti cjelokupne kršćanske i evropske uljudbe, dočekati sretne dane i stvoriti čvrste temelje vedre budućnosti našem potomstvu. Dosljedno ovim i ovakvim uputama zahtjevima i naređenjima Poglavnikovim, Državni izvještajni i promičbeni ured poduzeo je zadaću, da hrvatski narod upozna sa svim razlozima, koji su rukovodili Poglavnika kod donošenja protužidovskih zakona odredaba i provođenja protužidovske politike. Svaki, i onaj najneupućeniji morao je jasno vidjeti, što su Židovi, kolika je međunarodna snaga židovstva i koliko je poguban bio njihov utjecaj na razvoj cjelokupne hrvatske povijesti kako političke tako još više gospodarske i kulturne. Svi moraju saznati ,da Židovi usprkos svom pojedinačnom bezazlenom izgledu, ni jesu bili nikada drugo no samo, što svjesno, što nesvjesno jedinice međunarodnog židovstva, da su uvijek bili neprijatelji svega što je izrazito hrvatsko, što Hrvatima može pomoći, da stekne sretniju budućnost. Kao jedan prilog tom upoznavanju židovstva i protužidovskoj svijesti hrvatskog naroda treba da posluži ova izložba, što je Državni izvještajni i promičbeni ured otvara u svom gradu Zagrebu 1. svibnja 1942. Ne smije se prešutjeti jednu važnu činjenicu: ovu izložbu nije stvorilo činovničtvo Državnog izvještajnog i promičbenog ureda, nju je stvorio čitav hrvatski narod pomažući svojim doprinosima. Izvjestitelju za židovsko pitanje dan za danom su stizale pošiljke stručnih knjiga od građana iz pokrajine. Zagrepčani su osobno donosili čitave hrpe što knjiga, što podataka ili dokumenata o svim zlima, što ih je židovstvo nanijelo hrvatskom narodu, stručnjaci sa sveučilišta dobrovoljno su stavljali na raspolaganje svoje znanje i svoje vrijeme za sređivanje tog golemog sabranog gradiva... već od prvog časa pripremanja te izložbe osjećalo se, da je hrvatski narod svjestan važnosti židovskog pitanja i da je rješenje proizašlo iz Poglavnikovih zakonskih odredaba plod uske povezanosti Poglavnikovom i narodnog duha, da je ta povezanost tako jaka, da ona predstavlja zapravo nerazdjeljivu cjelinu. Stoga svrha ove izložbe nije i ne treba da bude osvještavanje hrvatskog naroda, narod je u tom pogledu osviješten već odavno, već od najstarijih vremena svoje povijesti, od vremena kad su se Židovi tek počeli uvlačiti u njegove redove. Izložba mora samo upoznati sve dijelove Hrvatske s činjenicom da ni jedan hrvatski kraj nije bio iznimka, da su svi od židovstva jednako patili i da bi nerješavanje židovskog pitanja predstavljalo najveću opasnost za čitavu budućnost Hrvatske. Ova izložba prema tome mora pomoći jedinstvu protu-židovskog naziranja naše tek oslobođene Domovine. Što prikazuje izložba Rijetko koji narod ima tako staru pisanu povijest kao Židovi. Isključivši najstarije biblijsko doba židovskih patrijarha ostaje nam ipak preko 2000 godina prije rođenja Krista unatrag — 2000 godina za koje imamo nepobitne arheološke i povijesne dokaze o istinitosti i vjerodostojnosti njihove biblijske povijesti. To je 2000 godina poroka, krvološtava, bezdušnosti, ugnjetavanja svakog slabijeg, trovanja i razaranja svih uljudbi s kojima su došli u dodir. U tim najstarijim vremenima očituju nam se Židovi u istom onom liku u kojem ih poznajemo i danas: kukavni puzavci prema jačemu, nemilosrdni tlačitelji slabijeg, u vječitim međusobnim zadjevicama, ali uvijek spremni da se zajedničkim silama poput grabežljivih pauka bace na okolne narode da im isišu svaku i zadnju kap krvi, da, preko degeneriranog čovječanstva i razorenih uljudbi, požara, ruševina i krvi dođu do svog konačnog zajedničkog cilja: do vrhovne vlasti nad čitavim čovječanstvom. Židovi su jedini narod bez domovine (osim Cigana). Oni su uz cigane nomadi najvećeg stila. Ostali lutalački narodi imaju ipak izvjesne granice u kojima se kreću... Židovi ih nemaju. Njihovo polje kretanja se uvijek poklapa s onolikom površinom zemlje, kolika je poznata uljudbenim narodima. Kao što šakal slijedi tigra, da bi oglodao kosti koje ovaj odbaci; tako Židov slijedi osvajačke ili uljuđene narode. Za razliku od šakala on se ne zadovoljava s kostima. On kao konačni cilj vidi propast tog naroda, a sebe baštinikom njegovog materijalnog i političkog dobra. Kad su u Egipat provalili Hiksi za njima odmah dolaze i Židovi. Židovi slijede fenička putovanja. Židovi preuzimaju čitavu trgovinu perzijskog carstva. Židovi u grčkom klasičnom svijetu stvaraju sva velika geta (Aleksandrija, Antiohija, Solun, Atena itd.) Židovi se uvlače u srž rimskog carstva, oni u stopu prate islamske osvajače, oni su važan činilac u Franačkom carstvu ... a današnje nacionalne države, među njima i Hrvatska, kod svog stvaranja već imaju u svojoj sredini, skoro bi se moglo reći kao svoj temelj, Židove. Gdje je danas Fenicija koja je bila, obzirom na tadanji poznati svijet, jača kolonijalna država nego što je bila prije ovog rata Engleska?... Gdje je Perzija, Grčka, gdje je Rim, gdje velike Kalifske države? Sve su one nestale rastočene, demoralizirane, gospodarski upropaštene, a na njihovim razvalinama gradio je svoj svesvjetski hram Židov. U povijesti se odigravalo u velikom ono, što nam je u malim razmjerima poznato iz trgovačke prakse današnjeg Židova: kad trgovac arijac propadne na njegovu se ostavštinu obično sjate Židovi. Kad židovski trgovac najavi stečaj možemo biti uvjereni, da će u najskorije vrijeme taj isti Židov otvoriti novo još veće poduzeće. Na izložbi je iz najstarije židovske povijesti pokazano samo nekoliko primjera njihove krvožednosti. (Slike na str. 19.) Vječiti lutalice Židovi nisu mogli mimoići ni balkanske zemlje. Solun je već prije Jeruzalemskog hrama bio važno središte židovstva. U Stobima u Macedoniji nađeni su ostaci židovske sinagoge, blagdanski običaji beogradske židovske općine dokazuju, da su već prije razorenja Jeruzalemskog hrama (70 g. poslije Krista) Židovi na tom mjestu imali svoju općinu. Jedan pogled na zemljopisnu kartu pokazuje taj prastari put, kojim su Židovi prodirali u hrvatske krajeve: Solun-Skopje-Beograd. S te okosnice širili su se lijevo i desno u Hrvatsku i Bugarsku. Prelazom preko Dunava i Save prodirali su u bogate i plodne Panonske nizine. Drugi put, kojim su dolazili bio je morski. Dva nadgrobna spomenika (jedan u zagrebačkom, a drugi u sofijskom muzeju) dokazuju da su Židovi imali svoja naselja već u prvom i drugom stoljeću pos. Kr. u Senju i Solinu (kod Splita). Novi glavni val židovskog priliva zahvaća hrvatske zemlje u početku XVI. stoljeća. Istjerani iz španjolske i Portugala (1492.—1497.) židovi lutaju i traže novu zemlju u kojoj će tjerati stari zanat. Obilnu zaštitu nalaze kod Osmanlija. Sultani im dopuštaju, da se nasele u njihovim zemljama i Židovi starim svojim putovima sele u bosanske i dalmatinske krajeve, da se iz njih prebacuju u tadanju bansku Hrvatsku. U to doba se njihov morski put povezuje s onim solunsko-beogradskim preko Sarajeva, židovska veza Dubrovnik-Sarajevo i SarajevoBeograd stvorio se u to doba, a bio je vrlo živ sve do prošle godine. Donu Graciju su Židovi smatrali toliko zaslužnom, da su njoj u čast izdali posebnu spomen-medalju. Nije ni čudo, kad se uzme u obzir, da se njezinim zagovorom u Sarajevo doselilo 20 porodica, (g. 575.). Zanimljivo bi bilo znati na koji način je ta dama stekla toliki upliv na sulata Selima II. Posljedica ove intervencije bila je nov priliv Židova u Sarajevo. God. 1604. naselilo se 40 novih židovskih obitelji u sarajevskom getu, koji je u mahali Siavuš paše bio podignut god. 1580. a gdje je 1581/2. bila sagrađena prva sinagoga. Po židovskoj predaji već prije nje je postojala u Sarajevu jedna stara sinagoga iz predturskog vremena. Od svih hrvatskih krajeva najdulje je ostala pošteđena od Židova t. zv. banska Hrvatska. Primorske zemlje se nisu mogle braniti tako uspješno kao posavske, jer su ovisile o međunarodnom židovstvu, koje je u svojoj ruci imalo velik dio prekomorskog brodarstva i skoro čitavu trgovinu žitom. Plodne ravnice Slavonije dopuštale su banskoj Hrvatskoj, da bude gospodarski neovisna, a to joj je pomoglo i u njezinoj političkoj neovisnosti, pa i u mjerama obrane od Židova. Druga stvar bila je s primorjem, koje je moglo živjeti samo na taj način, da je izvozilo morskim putem svoje sirovine, a taj je bio u rukama Židova. S druge strane hranu je moralo uvoziti iz prekomorskih zemalja, a glavni trgovci žitom na Jadranu bili su Židovi s obale Apeninskog poluotoka. S tim u vezi naročito iskače tadanja snaga međunarodnog židovstva i uska povezanost Židova na čitavom svijetu. Da bi se ta izmjena robe mogla odvijati pravilno, dakle, da ni jedne godine ne nastupi zastoj priliva novca za izvezenu robu ili još gore, da ne nastupi glad radi bojkota inozemnih trgovaca žitom, primorski su gradovi morali trpjeti Židove među sobom. U rijetkim slučajevima kad bi se usudili da ih istjeraju smjesta je nastupao zastoj, primorje bi ostalo bez žita i u njemu bi nastao glad. U banskoj Hrvatskoj nastala je promjena potpisom patenta o toleranciji godine 1782. Kao u mnogim stvarima, tako se i ovdje carski zanesenjak Josip II. zaletio u svojoj odluci. Njegov potpis otvorio je Židovima vrata čitave Hrvatske i oni se sa svih strana kroz ta vrata guraju. Oni se guraju u sva unosna zanimanja, oni kupuju zemlju, oni varaju hrvatskog seljaka i hrvatskog trgovca. Aristokratski društveni poredak slaba je brana njihovom nadiranju i oni je na različite načine zaobilaze. Nemogući izravno sudjelovati u političkom životu hrvatske, oni sudjeluju neizravno potkupljujući plemstvo, kad bi se ovo našlo u novčanoj stisci i neprilici, a vrlo često s ženidbenim vezama uvlače u plemićke krugove ili kupuju plemićke naslove. Možemo s ponosom istaknuti ,da je hrvatsko plemstvo bilo najotpornije protiv ovakvog židovskog guranja u njegove redove i sve plemićke porodice na području Hrvatske, koje su bile u ženidbenim vezama sa Židovima nisu bile hrvatskoga, nego stranoga podrijetla. Hrvati su se od prvog početka svog dodira sa Židovima pokušali braniti protiv njihovog pogubnog utjecaja. Ta obrana bila je s vremena na vrijeme i uspješna, ali obično bi je zapriječili moćni zagovornici Židova. Većina Židova došla je u Hrvatsku kao puki siromaci. Dobroćudni Hrvati primali su ih u svoju sredinu ni ne sluteći, da i ovakvi siromašni Židovi predstavljaju najveću opasnost za okolinu, u koju se nasele. U Hrvatsku su se Židovi doseljivali istim načinom kao i na cijelom svijetu. Taj način se sastoji u tome, da je jedan Židov bilo na koji način došao do moći u zemlji u koju se ušuljao i onda tu moć upotrijebio na to, da dovede još bezbroj svojih rođaka i suplemenjaka. Klasični primjer tog njihovog načina je Josip Misirski. kojega spominje Biblija. U skoro sve naše krajeve naseljuju se na isti način. U Slavoniji se pred osnutak Nezavisne Države Hrvatske moglo proučavanjem židovskih imena točno vidjeti kako su se uvlačili u tu našu hrvatsku Mezopotamiju. Iz Njemačke bi došao jedan Židov, nastanio se u nekom selu ili gradiću i počeo varati i pljačkati Slavonce. Uvjerivši se o bogatstvu zemlje i dobrodušnosti njezinih stanovnike, on bi napisao pismo svojim rođacima. Ovi su vijest o tome slali dalje svojim rođacima, ovi opet svojima i nakon nekoliko godina u jednom kotaru Slavonije našlo bi se po selima raštrkanih samih Abramsohna, koji bi si brzo promjenili ime u Abramović. Vijest o bogatstvu zemlje doprla bi i do njemačkih, galicijskih ili poljskih prijatelja tih Abramsohna, koji bi se zvali na pr. Jakobsohn. Posljedica toga bila je pojava kaftana u nekom drugom kotaru Slavonije, a Jakobsohni postali bi Jakopovićima. Nije bilo ni jednoga primjera, da bi se dvije različite obitelji naselile u istom mjestu, čak niti u istom okrugu. Židovi su izbjegavali međusobne prepirke ili konkurenciju, jer su sve svoje sile trebali, da bi što prije i što uspješnije mogli opljačkati Hrvate. Ima još jedan običaj Židova, koji svoju lozu vuče već od starine, a kojega su primijenili u Hrvatskoj. To je zakonsko pljačkanje naroda uz pomoć njegovih tlačitelja. Evo samo u kratko prikaz tog njihovog običaja kroz stoljeća. Prvi povijesno zabilježeni primjer je već spomenuti Josip Misirski. On je u ime faraona-nametnika, Hiksa Apopija sabrao goleme zalihe žita i kad je nastupio glad, to žito je skupo narodu prodavao. Uz kakvu nevjerojatnu cijenu je Josip to žito prodavao može se prosuditi najbolje po Sv. Pismu koje kaže: »I pokupi Josip sve novce što se nalažahu po zemlji Egipatskoj i po zemlji Hananskoj za žito, koje kupovahu, i slagaše novce u , kuću Faraonovu.« Dalje sv. Pismo pripovijeda, kako je Josip Egipćanima davao žito za stoku, a kad je već i sva egipatska stoka postala faraonova i Josipova. onda je Josip oteo Egipćanima, sve njihove njive i konačno su sami postali faraonovo vlasništvo, robovi! Strasnijeg primjera ucjenjivanja glađu i bezdušnijeg gospodarskog izrabljivanja čitavog naroda po jednomu jedinom čovjeku, ne nalazimo u čitavoj povijesti svijeta. U doba vlade Ptolomejevića u Egiptu (zadnja tri stoljeća pr. Krista) opet nailazimo na jedan takav primjer. Godine 230. pr. Kr. došao je na egipatski dvor neki Židov Ivan u svojstvu jeruzalemskog poslanika. Došao je kao siromah. Za put i potrebno mito na rastrovanom ptolomejevskom dvoru, posudio je novce od svojih rođaka. Laskanjem i pretvaranjem uspio je postati utjerivačem poreza u Celesiriji. Prvo njegovo djelo bilo je„ da je bogatim gradovima na obali Palestine odredio tako nepravedan porez, da su se gradovi pobunili. Time su dali Ivanu povod, da pomoću egipatske vojske uhiti sve »buntovnike« i njihov imetak zaplijeni. Jasno, da je nakon svoje provokacije proglasio buntovnicima samo bogate građane. Faraon je bio tako oduševljen količinom novca, što ga je dobio, da je Ivanu poklonio puno povjerenje. Ovaj ga je izrabio u svrhu bogaćenja Ptolomejeve i svoje riznice. Kako je pljačkao narod može se najbolje prosuditi po tome, što je kroz 20 godina njegove službe faraon uvijek točno i na vrijeme dobivao visok porez, a Ivan je uz to dospio napuniti svoju riznicu toliko, da je njegov sin mogao faraonu dati poklon u vrijednosti od okruglo 30,000.000 Kuna. Uz to su još ostali sinovi razdijelili među sebe veliko bogatstvo,, a ovaj isti sin, koji je faraonu darovao tih 30,000.000 još je s ostatkom novca živio na faraonovom dvoru tako raskošno, da se natjecao s najbogatijim knezovima i nakon te dvije godine sagradio je svoj vlastiti grad Tyros. Po svemu tome može se prosuditi, da je taj jedan jedini Židov Ivan narodima Celesirije utjerivanjem poreza nakrao u 20 godina bogatstvo milijardske vrijednosti. U Hrvatskoj imamo isti takav primjer, primjer, što ga je službena »školska« povijest po diktatu Židova mudro prešućivala. Danas, kad je židovskoj zmiji smrvljena glava, tu činjenicu trebaju znati svi Hrvati. Ugarsko-hrvatski kralj Andrija II. zadužio se svojim križarskim pustolovinama toliko, da je poreze morao u ime otplate duga predati svojim vjerovnicima... Židovima. Ovi se bace na Ugre i Hrvate poput zvijeri i doskora ga toliko ogule, da je prijetila buna ozlojeđenog plemstva i puka. Lakoumni Andrija utekne se po savjetu Židova novom sredstvu. On počne kovati bezvrijedni novac, a velik dio svojih dobara u Hrvatskoj založi nehrvatskim velikašima. Tako Hrvatima uz Židove zajašiše na grbaču još i stranci, koji su ga ugnjetavali i iskorišćivali na, najbezdušniji način. Sve je to prouzrokovalo još veće nezadovoljstvo i god. 1222. morao je Andrija potpisati poznatu »Zlatnu bulu«, t. j. povelju kojom je zajamčio Hrvatima, da se tako nešto ne će više dogoditi. Do sada se uvijek u školama izbjegavalo učiti djecu pravim uzrocima potpisivanja »Zlatne bule«, kao i njezinom pravom sadržaju, što više i sami srednjoškolski profesori u većini slučajeva to ni jesu znali, jer se niti na sveučilištima nije to učilo. To najbolje dokazuje, koliku su moć kod nas imali Židovi, kako je njihov nadzor zalazio čak i u školske priručnike. Učilo se iscrpno o »nauci« Židova K. Marxa i tako se stvaralo mladu gardu komunista (pri tome se prešućivalo, da je taj isti Karlo Marx nazvao Hrvate otpacima i dronjcima nesposobnim da upravljaju vlastitom državnom tvorevinom i nevrijednima da je posjeduju. Povijesne činjenice, u kojima se moglo nešto zla iznijeti o Židovima prešućivalo se. Smjelo se držati predavanja protiv Boga, ali nikako protiv Židova. O našim narodnim velikanima izdavale su se brošure u kojim ih se prikazivalo bludnicima, lakomicama ... istovremeno se židovske plagijatore slavilo kao velike naučenjake. Čitava »Zlatna bula« uperena je protiv stranaca. Hrvati tako jasno osjećaju i znadu, da su Židovi uvijek i u svakoj sredini samo stranci, da ne nalaze za potrebno da uz riječ stranac napisu još i Židov 1). Ipak u članu 24. izričito se kaže: »Predstojnici kovnica novca, prodavači soli i porezni utjerivači ne smiju nikako biti Židovi.« »Zlatna bula« je bila potpisana, ali vlast Židova nije bila slomljena. Oni su se počeli uvlačiti u redove kršćana, odnosno, ako se i ni jesu pokrštavali, oni su se predstavljali kršćanima, kako bi mimoišli zakon. Andrija se za taj zakon nije mnogo ni brinuo. Sve je opet teklo po starom. Židovi Hrvatima nisu gulili jednu, nego sedam koža. čitava Hrvatska je planula i Andrija je bio prisiljen da potpiše novu »Zlatnu bulu« godine 1233. Ovaj put su Hrvati bili oprezniji i svuda jasno spominju Židove, tako da se čitavu bulu može mirno nazvati prvim hrvatskim jasno formuliranim protužidovskim zakonom. Bula uglavnom uz stare odredbe zabranjuju Židovima sklapati s kršćanima brakove (da se ne uvuku u redove hrvatskog plemstva, kao što su kasnije i učinili uz pomoć nehrvatskog plemstva, kojeg su zatrovali), onemogućen im je pristup državnim službama, zabranjeno im preuzimanje službe utjerivača ili zakupca poreza i konačno za svaku sigurnost im je naređeno da nose vidno vanjsko obilježje. Nadzor nad Židovima preuzima palatin i ostali činovnici. Već od svog prvog dodira sa Židovima hrvatski je narod poduzimao potrebne obrambene mjere protiv njih, ali u radikalnom provođenju tih mjera bio je sprječavan vrhovnom upravom, (koja nije bila hrvatska,) ili naročitim međunarodnim obzirima. Iz doba prvih vladara hrvatske krvi imamo samo dva podatka o odnosu državne uprave prema Židovima. Prvi je iz doba kralja Tomislava, a drugi je iz doba Krešimira. Tomislav je donio odlučne mjere protiv trgovaca robljem u Hrvatskoj. Ti njegovi propisi mogu se odnositi samo na Židove, pošto su na Jadranu samo oni i Saraceni (Arapi) trgovali robljem. Saraceni su bili inozemci i imali su svoju državu (Emirate na talijanskoj obali, na Siciliji, na afričkoj obali itd.) pa se prema tome taj zakon ne može odnositi na njih, već samo na Židove, koji su, nastanjeni na hrvatskom području, tjerali taj prljavi zanat. Za Krešimira se znade, da je u svojoj dvorskoj službi imao dva Židova, koje zlonamjerni židoljubci u svojim knjigama nazivaju Krešimirovim ministrima. Da shvatimo ulogu tih Židova na dvoru, moramo pogledati kakva je bila politička slika tadanjeg uljudbenog svijeta. Polovica toga svijeta bila je u rukama Arapa. Uzprkos oporbe koja je vladala među kršćanskim i islamskim vladarima jedni su na druge bili upućeni i morali su podržavati međusobnu vezu. Svaki kršćanski vladar morao je prema tome imati barem jednog ili dvojicu ljudi, koji su znali arapski i uz to bili upućeni u istočnjački duh. Židovi, i sami orijentalci uz to radi svog lutalaštva vješti različitim jezicima, bili su za takvu službu najpodesniji. Krešimir nije bio nikakva iznimka od ostalih evropskih vladara. Nasuprot, prisustvo te dvojice Židova na njegovom dvoru najbolji je dokaz, da je Hrvatska bila za njegovog vladanja vrlo moćna i s dalekosežnim i razgranatim trgovačkim i političkim vezama. Onu dvojicu Židova na njegovom dvoru mogli bismo prema današnjim političkim imenima nazvati njegovim izvjestiteljima za trgovinu u inozemstvu. Svojim osamsto-godišnjim robovanjem hrvatski je narod bio izručen Židovima, koje su zaštićivali na štetu hrvatskoga naroda tuđinski vladari Hrvatima nametnuti. To robovanje 1 O takvom shvaćanju uvjeravaju nas i hrvatske narodne pjesme, kao na pr. Jabandžija i ćiftija Dva naša nebrata Narod gole, gule, piju Zgrčuć pusta zlata (Pjevalo se u bosanskom selu Donja Mehala god. 1913. — Jabandžija znači: stranac uljez, nametnik). dosegnulo je svoj vrhunac pod »junačkom i slavnom« ciganskom dinastijom Karađorđevića.2) Nisu Židovi badava u Palestini zasadili posebnu šumu nazvanu »šumom kralja Petra oslobodioca«. On je zaista oslobodio Židove svih zapreka, koje su prije bile postavljene njihovom napredovanju do vlasti nad Hrvatima. Prvi hrvatski kralj donio je zakon, kojim je zabranio trgovinu robljem i time je pogodio Židove u njihovo najosjetljivije mjesto. Kroz čitavu povijest Židovi tjeraju taj svoj zanat razvijajući pri tom neprispodobivu okrutnost i cinizam. Postavši kasnije vladarima svijeta oni iskrivljuju povijesne činjenice i ne dopuštaju da mladež čuje pravu istinu. Tako su i Hrvati morali u školskim knjigama učiti, da su u doba hrvatskih vladara trgovci robljem bili Mlečani, u Americi da su crnce prodavali Španjolci. Istina je sasvim drugačija. Zaista je mletačka republika dopuštala isprva javno, a kasnije mučke trgovinu robljem, ali trgovci bili su Židovi, o čemu svjedoče mnogobrojne stare pergamene. Pod likom bijednih trgovčića starom robom putovali su Židovi hrvatskim zemljama i tražiti zgodne prilike za hvatanje hrvatskih djevojaka i mladića. Svojim su ih brodovima prevozili na Istok, židovska trgovina, robljem procvala je naročito u XVII. stoljeću kada su velike plantaže u Americi zahtijevale i veliki broj radne snage. Tu su Židovi razvili naročito bezobzirnost. Oni, a ne Španjolci bili su trgovci robljem u Americi. Najteži dio posla obavljali su drugi. Robovi su u židovskim tvornicama u gradu Newportu proizvodili alkohol, Španjolci su upravljali židovskim brodovima, kojim se taj alkohol prevozio u Afriku, Arapi, a još češće rakijom podmićeni crnci, borili su se sa čitavim crnačkim plemenima i zarobljenike prodavali Židovima, da ih ovi otpreme u Ameriku. Iz starih trgovačkih zapisa kao i iz brodskih dnevnika, iz tog doba vidimo pod kakovim su se strahovitim prilikama obavljali ti prijevozi. Brodski dnevnici spominju nam suhoparnim riječima broj mrtvih, ali prešućuju razloge. Ti razlozi nam se otkrivaju iz drugih izvora, iz privatnih bilježaka pojedinih kapetana, iz misionarskih uspomena, iz suvremenih putopisa itd. Slaba hrana, nezdrave prilike na brodu i zlostavljanja, to su bili uzroci tom ogromnom broju smrtnih slučajeva. Treba točno razumjeti šta se misli pod nezdravim prilikama na brodovima.. Zamislite nekoliko nedjelja — u nepovoljnim pomorskim okolnostima možda i nekoliko mjeseci — putovanja u prostorijama, koje su tako niske, da robovi jedva mogu i sjediti. Muško, žensko, staro i mlado sve je to natrpano i natiskano jedno kraj drugoga i jedno preko drugoga. Može li tko zamisliti, kakove su se sve bolesti javljale, kako su izgibala djeca? židovski sluge zalazili su u te prostorije vrlo nerado i to jedino onda,, kada su bičem išli praviti red među crncima, koji bi se nerijetko potukli za oskudnu hranu ili za par pedalj a slobodnog prostora za ležanje. Kod dolaska u Ameriku najveći broj tih bijednika naličio je avetima. Židovi su ih morali najprije osposobiti za prodaju. Ožiljci od udaraca bičem obarali su cijenu robe. Židov je znao pomoć: on je ovakvom nesretniku ogulio čitavu kožu s leđa i na mjesto nje izrasla bi nova bez tragova biča. Kad su Židovi osjetili da se približuje konac slobodnoj trgovini crnim robljem, oni su izmislili nešto čemu nema primjera u povijesti čovječanstva, čemu dovoziti iz Afrike crnce? Zar ih nije lakše stvoriti na licu mjesta? Židovi su osnovali rasplodišta crnaca ponizivši tako čovjeka na stupanj životinje. Nadglednici na plantažama dobivali su posebnu nagradu za svaku crnicu koja bi od njega zanijela. Na taj se način profinjavalo rasu robova dodavajući joj bijelu krv. Na taj se način ujedno stvorilo golemu količinu mješanaca, koji su po današnjim američkim zakonima ravnopravni bijelcima, ali su zato po društvenim običajima ostali na stupnju životinje i potpuno su bespravni uzprkos svoje naobrazbe svoga naslova ili svog bogatstva. Došao je čas kada se uz najbolju volju više nije moglo trgovati robljem pošto su kršćanski narodi otresli sa sebe židovski upliv i zbrisali tu sramotu novovjeke uljudbe. Jedini koji su i dalje dopuštali i šta više pomagali trgovinu u svojim kolonijama, to su Englezi. Jadni Židovi! Izgubili su tako plodno polje zarade. Židovi nisu dugo ostali smeteni, oni su brzo našli novu zaradu, koja se osnivala na starim ropskim načelima. Počeli su iskorišćivati jednu ustanovu, koju su stvorile velike semitske države, a koju su Židovi raznijeli po čitavom tadanjem uljudbenom svijetu, a kasnije je uzgajali i držali na visini. Ta institucija je prostitucija. Pod imenom »kadešot« ili »kadešim« (prema tome, da li su prostitutke bile muškog ili ženskog roda) prohujala je ta kuga čitavim rimskim carstvom, dobivši svoju sankciju u grčkim i rimskim vjerskim obredima, koji su oponašali one izvorne semitske. Ponižavajuća strahota te ustanove bivala je kod naroda sve jača, ali istrijebit se nije mogla. Za to su se uvijek brinuli Židovi. Nakon ukinuća ropstva Židovi su se sjetili te ustanove iz koje mogu crpsti mnogo koristi i svim su se žarom bacili na iskorišćivanje neukosti ili bijede djevojaka. Počela je trgovina bijelim robljem i ta je trgovina doskora zauzela takav mah, da su države bile nemoćne. Ta trgovina bijelim robljem obavljala se na najrazličitije načine. 2 U jednom izdanju (zaplijenjenom) Maverovog leksikona Židovi su ustvrdili da su Karađorđevići židovskog podrijetla. Makroi (agenti prostitucije) razapeli su svoje mreže skoro nad svim ženama, koje su svojim trudom morale zarađivati kruh. Zabavištne umjetnice, konobarice, kućne pomoćnice ... polagano ali sigurno pretvarale su se u prostitutke. Ako je koja pjevačica htjela zadržati svoj kruh ona je morala udovoljavati svim željama gostiju. Isto tako i konobarice, pa sviračice u noćnim lokalima, a u rijetko kojoj židovskoj kući moglo se vidjeti staru kućnu pomoćnicu. Židovi su isključivo uzimali mlade, koje su služile za zabavu njima ili njihovim sinovima. Na izložbi je izneseno samo nekoliko primjera, kao onaj na pr. djevojke, koja je u šestom mjesecu morala izvršiti pobačaj, zatim onog židovskog mladića koji je u šumi htio silovati mladu seljanku, pa je njegov otac djevojčinom ocu isplatio 2.000 Kuna za šutnju i t. d. To je samo nekoliko primjera, ali u ovu godinu dana postojanja Nezavisne Države Hrvatske otkriveno je bezbroj takovih slučajeva, a koliko ih je tek ostalo zauvijek predanih zaboravi. Još i danas u nekim velikim gradovima Evrope vlasnici noćnih lokala, i prema tome upravljači tajne prostitucije isključivo, su Židovi. U Zagrebu poslije osnutka Jugoslavije od 6 javnih kuća 4 su bile vlasništvo Židova. Slično je bilo u Osijeku, Zemunu... u beskonačnost bi se moglo protegnuti taj niz opravdanih optužbi na Židove kao uzdržavatelje prostitucije. Najmilije zanimanje Židova kroz sve vijekove, bila je trgovina robljem. 3 slike na protužidovskoj izložbi, smještene jedna ispod druge, prikazuju taj njihov odvratni zanat u 3 različita stoljeća. Prvi red događa se od X. do XII. stoljeća u Hrvatskoj, drugi oko XVII. stoljeća u Africi i Americi, a treći opet u Hrvatskoj u XX. stoljeću. (UZ SLIKU) Nije ni slučaj niti je »moda« da je ustaška Hrvatska s Poglavnikom na čelu odmah donijela i zakone, koji će u budućnosti onemogućit Židovima da opet zavladaju Hrvatskom. Nakon osam stoljeća službe tuđinu Hrvati postaju samostalni, na njihovo čelo se postavlja sin njihove zemlje, čovjek koji isto osjeća i isto misli, što i čitav Hrvatski narod. Taj čovjek odmah donosi zakone, koji se poklapaju osjećajima i željama svih Hrvata. Ono što kroz stoljeća nijesu mogli... braniti svoju imovinu pred grabežljivim uljezima, a svoju uljudbu koja bazira na redu, radu i pravednosti pred neprijateljima svake nežidovske uljudbe... to mogu sada, kad im je na čelu Poglavnik, koji čita u srcima svoga naroda. Nekoliko slika sa izložbe Dvije najstarije bogomolje u Hrvatskoj nalaze se u Splitu i Dubrovniku (iz početka XIV. stoljeća.) Prema tome, kako su se časnije podizale, može se prosuditi upliv i jačanje židovstva u Hrvatskoj. Najveći skok u broju novopodignutih sinagoga nastupio je nakon jakog širenja slobodnjačkih ideja, koje su Židovi izrabili u svrhu svog slobodnog širenja. Vodstvo izložbe upotrijebilo je za sastavljanje brojidbenih ploča samo one podatke, koje je uspjelo sa sigurnošću provjeriti. Prema tom grafičke i brojidbene ploče osnivaju se na strogo znanstvenoj podlozi. Zato je i uneseno na ovu ploču samo 5 primjera t. j. oni, kotarevi, župe i gradovi, za koje postoje potpuno sigurni podatci. Iz nje se vidi kako je bio porazan upliv Židova na hrvatski prirad. Tek u XVII. stoljeću došao je prvi Židov u Ameriku. Danas je već čitava Amerika u njihovim rukama. Njihova drskost ide tako daleko, da tvrde kako su Indijanci zapravo potomci židovskih 10 plemena. Njihovi »učenjaci« dokazuju to indijanskim riječima, koje potpuno samovoljno izvode iz hebrejskih. U roku od dva stoljeća oni su uspjeli tu , onda još mladu i poštenu zemlju, tako demoralizirati, da je 1860. senator Toombs morao sa gorčinom priznati u senatu: »Mi govorimo o Mexiku, španjolskoj i Francuskoj i korupciji koja tamo vlada, ali po mom iskustvu i po mojim vlastitim opažanjima moram . izreći svoje uvjerenje, da na čitavoj zemlji ne postoji tako korumpirana uprava, kao što je ova Američkih Sjedinjenih Država«... Te riječi bile su kazane kratko vrijeme nakon što su se Židovi uspjeli dovinuti do upravnih položaja. Današnja borba na čitavoj kugli zemaljskoj zapravo je borba židovstva protiv sviju osviještenih naroda. Židovi su našli svoje uporište u trim zemljama. U Sovjetskoj Rusiji, koju su stvorili kakva jest, u Americi u kojoj vladaju s dvije trećine cjelokupnog novčarstva i s čitavim novinstvom i slikopisom, te u Engleskoj, gdje su se smiješali s vladajućom kastom — plemstvom. U Americi je njihova vlast tako velika, da je čak i predsjednik Sjedinjenih država Franklin Delano Roosevelt podrijetlom Židov (inače slabo uračunljiv paralitičar.) Svi posjetioci izložbe »Židovi« imaju pravo besplatnog posjeta odličnih slikopisa njemačke proizvodnje: »VJEČNI ŽID« »ROTHSCHILD« . »ŽIDOV SUSS« Ovi slikopisi prikazivat će se u slikokazu »Danica« (prije »Luxor«) svaki dan od 15.30 sati, a nedjeljom kao matineja u 11 sati i to: od 3. V.—10. V. »Vječni žid«, od 11. V.—20. V. »Rothschild i od 21. V.—31. V. »Židov Suss«. S priloženim doznakama posjetioci izložbe mogu na blagajni slikokaza »Danica« podići besplatnu ulaznicu za navedene slikopise |
|
Željan Jurlin "Činjenica da je ustaštvo bilo ideologija i pokret ne samo Hrvata, već i Židova u Hrvatskoj, a čitava ustaška vrhuška bila obiteljski vezana za židovstvo te impregnirana židovstvom i pitanje zašto danas o tome nitko ne govori, posebno ne židovska zajednica kada već govori o Jasenovcu jer ove se činjenice ne mogu negirati. Samo u vojnim formacijama NDH bilo je 28 visokih časnika Židova: Nikola Štajnfel, admiral i posljednji ministar oružanih snaga NDH; general Ladislav Aleman, pomoćnik glavara upravnog stožera i zamjenik zapovjednika garnizona u Zagrebu; Rikard Kubin, admiral mornarice NDH; Edgar Angeli, kontraadmiral mornarice NDH; general Julije Fritz, zapovjednik Desete domobranske divizije; general dr. Milan Praunšperger, zapovjednik pravnog odjela oružanih snaga NDH; Glavnostožerni pukovnik Ferdinand Hala; Glavnostožerni pukovnik Dragutin Helbiš; pukovnik Julio Reš, zapovjednik garnizona u Koprivnici, kasnije zapovjednik Paške brigade sa sjedištem u Karlobagu; Emanuel Balei, pukovnik domobranstva i zapovjednik Prve pješačke divizije; inž. Hinko Alabanda, djelatni pukovnik Ustaške vojnice; Oton Čuš, pukovnik domobranstva; pukovnik Ivan Šarnbek, zapovjednik Šeste pješačke divizije; pukovnik Josip Šolc, zamjenik zapovjednika Prve hrvatske udarne divizije; pukovnik Rudolf vanero, upravnik obavještajnog odjela Ministarstva oružanih snaga NDH; pukovnik Juraj-Đuro Iser, zapovjednik Drugog domobranskog zbora; pukovnik Jozef-Josip Metzger, zapovjednik četvrog hrvatskog zbora; pukovnik Julio Saš, zapovjednik Drugog zaštitnog područja narodne zaštite; pukovnik Mirko Zgaga, zapovjednik Prve pješačke divizije; pukovnik Božidar Zorn, najprije zapovjednik Druge brdske brigade, kasnije zapovjednik Devete brdske brigade, a na kraju zapovjednik Druge hrvatske udarne divizije; dopukovnik Josip Gamberger, zapovjednik motoriziranog bataljuna sa sjedištem u Slavonskom Brodu; dopukovnik Dragutin Rubler, časnik za vezu s Drugom talijanskom armijom; general Milan Mizler, zapovjednik oružništva (žandarmerije NDH). Nema provjerenih podataka o značajkama koje su u vojnim snagama NDH obavljali Židovi: general Ivo Šnur, pukovnik Kvintijan Tartaglija, Oscar Kiršbaum, Rudolf Kraus-Tudić i Julio Simović. Imena ovih Židova, ili Hrvata židovskog porijekla, časnika u ustaškoj vojsci Ante Pavelića, objavljena su i na zvaničnom sajtu 2 rimokatoličkog hrama sv. Jelene Križarica u Kastav kod Rijeke. Duhovni vođa emigracije bio je također Židov Ivan Frank, sin pravaškog vođe dr. Josipa Franka. On je zajedno sa Dr. Antom Pavelićem bio utemeljitelj ustaškog pokreta, odnosno organizacije „Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija“. Nije tajna ni to da je gđa. Mara, Poglavnikova supruga, bila iz židovske obitelji. Isto tako da je najpoznatija figura emigracije i cijele mlađe ekipe, Eugen-Dido Kvaternik bio židovskog porijekla, kao i najeminentnija figura u domovini, pukovnik i kasniji vojskovođa Slavko Kvaternik i skoro svi ti vodeći dužnosnici bili su oženjeni s židovkama. Jedan od najbližih saradnika Dr. Ante Pavelića u emigraciji bio je Židov August Gusti Pershetz. Također Židovi iz prve ruke Srećko Kremzir i Vlado Singer. Singer je bio i povjerenik Glavnog ustaškog stana, vrhovnog organa ustaškog pokreta i šef Ustaške nadzorne službe. Članovi Glavnog ustaškog stana i doglavnici (zamjenici) Ante Pavelića bili su, između ostalih, Židovi Slavko Kvaternik i Andrija Betlehem. Židov je bio i Ivo Heinrich, jedan od upravitelja logora Jasenovac i blizak prijatelj Ante Pavelića. Šef ustaške tajne policije bio je Oto Krezimir, također Židov. Član Hrvatskog državnog sabora, prof. dr. David Karlović je bio Židov, baš kao i dr. Stipe Mosner, opunomoćeni predstavnik pri bugarskoj vladi. U kulturnom životu NDH važne su uloge također imali Židovi prof. dr. Mirko Breyer i dr. Zdenko Vinski. Čak je i zvanična tiskara vlade NDH bila je u vlasništvu zagrebačke židovske obitelji Sulhof. Prof. Ivan Oršanić, šef promidžbe, a nakon smjene i Ustaške mladeži, vjenčao se s Ivanom Berger, djevojkom židovskog porijekla. Zato ne treba zaboraviti to da su najveći dio vodećih ustaša bili židovi ili židovskog porijekla. Tako se recimo Korsky i danas smatra jednim od najutjecajnijih intelektualaca i ideologa ustaškog pokreta." |
|
Esther Gitman: Hrvati su spasili tisuće Židova, a Stepinac je svetac "Paveliću su ljudi slali peticije, svojim imenima i prezimenima tražili milost za Židove. Ti su ljudi lučonoše mira, a takvih dokumenata o otporu fašizmu nema ni jedan europski narod" 27. veljače 2011. u 12:03 249 komentara 9424 prikaza Upravo se čita... Foto: ' ' Pogledajte galeriju 1/5  Autor Jadranka Jureško-Kero Podijelite članak5583206 Početkom ožujka u američke knjižnice dolazi knjiga "Kad hrabrost prevlada" (When Courage Prevailed) povjesničarke Esther Gitman, koja obrađuje temu spašavanja i preživljavanja Židova u NDH te ulozi zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca u tom razdoblju. Gitman je rođena u židovskoj obitelji u Sarajevu iz kojeg je s majkom pobjegla ratne 1941. godine. Od 1972. godine živi u New Yorku, a od 1999. godine posvetila se znanstvenom proučavanju sudbine židovskog naroda u kvislinškoj Pavelićevoj državi te je privukla pažnju hrvatske i svjetske javnosti dosada nepoznatim povijesnim dokumentima koji potvrđuju Stepinčevu ustrajnost u spašavanju ugroženih, a posebno Židova tijekom 2. svjetskog rata. Večernji list posjeduje knjigu o kojoj smo ekskluzivno s autoricom Esther Gitman razgovarali u New Yorku. Gospođo Gitman, vaša je knjiga i prije objavljivanja pokrenula polemike među povjesničarima koji su NDH istraživali isključivo kroz zločine i ubojstva, avi progovarate o hrabrosti i dobroti onih koji su spašavali tuđe živote i po cijenu gubitka vlastitoga? – Kad pišemo o dobrome, to ne umanjuje zločine, ali ja sam zaključila, proučivši desetke tisuća dokumenata iz NDH da je potrebno progovoriti i o svim onim Hrvatima koji nisu podržavali ustaški režim i mržnju prema Židovima nego su koristili svaku prigodu da pomognu spasiti svog prijatelja, susjeda, poslodavca jer su bili istinski uvjereni da Pavelić radi zločin protiv čovječanstva. Malo se govorilo u hrvatskoj javnosti nakon 2. svjetskog rata, ali i nakon devedesetih o onima koji su spašavali Židove. Povjesničari su u Jugoslaviji napisali tisuće knjiga, monografija i eseja fokusirajući se na progone i ubojstva, i to je svakako potrebno, ali kako narod kaže – svaka priča ima dvije strane i da bi istina o tom krvavom razdoblju bila potpuna treba se sjetiti i svih dobrih ljudi koji su bili svjetlo u toj tami i sačuvali živote tisućama hrvatskih i bosansko-hercegovačkih Židova. Prije 2. svjetskog rata u Hrvatskoj i BiH živjelo je 40 tisuća Židova. Vi navodite da je NDH preživjelo 9500 tisuća Židova, a možda i više od tog broja te je to zasluga onih Hrvata koji nisu podržavali fašiste. Kakva ste svjedočanstva pronašli u arhivama? – Osobno sam razgovarala sa 77 svjedoka i preslušala 200 snimljenih svjedočanstava. Koristila sam dokumentaciju iz Hrvatskog državnog arhiva, State Departmenta u koja su se slijevale depeše iz tadašnjih veleposlanstava u Beogradu i Zagrebu, Muzeja holokausta u Washingtonu te iz niza drugih izvora. Brzo sam shvatila da velika većina Hrvata nije željela Pavelića, oni ga nisu izabrali, on je nametnut od Hitlera i Mussolinija nakon što je Maček odbio biti nacistički sluga. Pavelić nije bio intelektualac, a Hitler je zaključio da se s njime može manipulirati. Kad sam dobila Fulbrightovu stipendiju i 2002. se preselila jednu godinu u Zagreb, preokrenula sam desetke tisuća dokumenta i bilježila sve što je imalo veze sa spašavanjem ili bijegom Židova od holokausta u NDH. Pronašla sam priče o ljudskosti ljudi koji su Paveliću pisali pisma i peticije s vlastitim imenom i prezimenom, i tražili milost za Židove. Bila sam šokirana činjenicom da ni jedan drugi europski narod koji je bio pod nacističkom čizmom nema takvih dokumenata, odnosno u tim se zemljama nisu otvoreno suprotstavili fašistima da bi spasili Židove. Jedino je unutar granica NDH bilo predstavnika hrvatskog naroda koji su ostavili pisani trag o svojim pokušajima da sačuvaju Židove od smrti. Ti su ljudi bili lučonoše mira, oni su svjetlo u tami, nada da se zlo može pobijediti. Kako je vaš mentor profesor Ivo Goldstein reagirao kad ste otkrili čime se želite znanstveno baviti? – Prvi put smo se vidjeli 2002. godine kod američkog veleposlanika u Zagrebu. Gospodin Goldstein je pristao biti moj mentor, uvjet je bio da to bude sveučilišni profesor i priznajem, iznenadio se kad sam kazala da ću proučavati spašavanje Židova u NDH. Pitao me, zar zaista ima tako puno tih primjera da se mogu znanstveno obraditi i ja sam odgovorila da su zagrebački arhivi puni svjedočanstava i dokumenata. Meni je, kao slobodnoj ženi, koja nije materijalno ovisila ni o kome i koja nije odrasla u komunizmu bilo potpuno jasno da tema o Hrvatima i Stepincu koji su spašavali Židove sigurno nije bila popularna u Titovo doba. U knjizi donosite primjere u kojima Hrvati pomažu Židovima? – Da, imam dopis koji je jedna tvrtka poslala s molbom da se njezinog židovskog uposlenika Slavka Neumana ne pošalje u koncentracijski logor. Opisavši svog kolegu kao dobrog i lojalnog uposlenika, koga znaju već 19 godina, dopis su potpisali drugi uposlenici kompanije, njih trideset i dvoje. Jednu drugu peticiju, u korist izvjesne Branke Spitzer, da joj se vrati njezina konfiscirana mala trgovina, potpisalo je 110 njezinih sugrađana u selu Velika Kopanica. Židovima su pomagale časne sestre i svećenici, hrvatski partizani, ali i neki dužnosnici NDH, talijanska 2. armija. Ministar zdravstva NDH dr. Ivan Petrić pristao je na prijedlog zagrebačkog liječnika Miroslava Schlesingera da zbog akutne nestašice liječnika u Bosni, tamo pošalje židovske liječnike koji su već ostali bez posla ili bili na putu deportacije u logore kako bi pomogli u liječenju tifusa i sifilisa. Tu je ideju podržao i Ante Pavelić uz opasku: "Uvijek ih se može i kasnije, kada izliječe bosansko stanovništvo, eliminirati". Pišete kako su krajem devedesetih učestala pitanja vaše kćeri o židovskom podrijetlu, bijegu iz Sarajeva početkom rata, ljudima koji su pomagali da preživite te vas je to motiviralo da potražite odgovore kako bi kćer, ali i šestero unučadi doznalo istinu. Na tom putu uslijedila su i iznenađenja? – Iz Sarajeva sam pobjegla 1941., ali s majkom sam se zbog njenih roditelja vratila nakon rata 1945. Brzo su shvatili da nakon ustaškog ne žele živjeti pod Titovim komunističkim režimom i kao osmogodišnja djevojčica zauvijek sam napustila rodni grad i preselili smo se u Izrael. Hrvatski jezik nikad nisam potpuno zaboravila, ali sam ga obnavljala prije desetak godina kad sam počela spremati doktorat u New Yorku. Uz pisane dokaze o spašavanju Židova i toplim ljudskim pričama koje sam pronašla, najveće iznenađenje za mene je bio nadbiskup Alojzije Stepinac, za kojeg prije nisam nikada čula. Imala sam krivu percepciju, kao mnogi Židovi, da su katolički svećenici služili ustaškom režimu i onda sam pronašla Stepinčeva pisma i znala sam da držim svjetlo u rukama. Zamislite, Stepinac je još 1938. godine na jednom predavanju rekao da Hrvati žele državu i da je mogu dobiti, ali nikako ne smiju biti neljudi i osvećivati se drugima nego je graditi na temeljima pravde i jednakosti. Čitatelji vaše knjige prvi će put vidjeti i neka od pisama koja je Stepinac slao Andriji Artukoviću, ministru unutarnjih poslova NDH, u kojima traži da prestanu ponižavati, proganjati i ubijati Židove. – Stepinac je živio sa svojim narodom, on je bio svećenik, intelektualac i čovjekoljub. Duboko je suosjećao sa svim žrtvama i sve njegove misli i djela bili su usmjereni prema spašavanju svog puka, ne samo Židova. Meni nikako nije jasno zašto vi Hrvati niste znanstveno proučili i činjenicu da su neki pošteni i pametni Hrvati tijekom NDH spašavali i predstavnike srpskog naroda. To je tema o kojoj također imam puno dokumenata. Stepinac je u ratnim, teškim okolnostima postavio neke humane norme i pridržavao se temeljnih ljudskih prava te je bez straha za svoj život pisao Artukoviću upozoravajući ga da će ustaški zločini baciti stigmu na hrvatski narod. On je govorio da su ustaše „uništile tijelo i dušu hrvatskog naroda". Kad je Heinrich Himmler u svibnju 1943. došao Paveliću i tražio da se u logore u Njemačku pošalju i Židovi iz miješanih brakova upravo je Stepinac zaustavio te strahote. Vi tvrdite da je Alojzije Stepinac predvidio da će nakon kraja rata i antifašističke pobjede Hrvati kao narod biti prozivani i percipirani kao ubojice, upravo zbog zločina na koje je nadbiskup upozoravao Pavelića i njegove ministre? – Da, to je Stepinac govorio, ali ga ustaše nisu slušali. Kao pametan čovjek, duboko svjestan svega što su počinili pojedinci iz hrvatskog naroda, naglašavao je da će posljedice za poslijeratnu Hrvatsku biti teške te će ratni zločini ostaviti gorak okus te blokirati razvoj hrvatskog naroda jer će vuči za sobom teret ustaških grijeha koji se neće nikad zaboraviti. Moja knjiga još nije u prodaji po knjižarama, ali ja sam spremna na reakcije koje će uslijediti od nekih kojima će smetati što pišem o Stepincu ili neće razumjeti da ne prikrivam zločine nego ukazujem da u svakom zlom vremenu ima onih ljudi koji žrtvuju sebe da bi spasili druge, da bi pokazali da zlo ne može uspjeti do kraja u svom naumu jer su mu stali na put. Pavelić je tražio od Vatikana da pozovu Stepinca u Rim, poslije rata Tito mu je nudio da napusti zemlju ali on je ostao uz svoj narod. On je bio jednostavno častan, dobar čovjek koji je znao da može svakog dana biti ubijen ali život mu ništa nije značio ako ne pomaže nemoćnima. Za mene je Stepinac model, on je uzor humanosti i ljubavi prema čovjeku bez obzira kojoj on vjeri ili rasi pripada. Njegove misli i ideje su bile pozitivne i uvjerena sam da će i nakon moje knjige mnogi spoznati koliko je Stepinac dobroga učinio za židovski i hrvatski narod. Poznato vam je da u lipnju u Hrvatsku dolazi papa Benedikt XVI. i sve su glasnija šaputanja da će Alojzija Stepinca proglasiti svecem. Kako to komentirate? – Ne mogu se miješati u crkvena pravila, ali mogu komentirati da je za mene osobno Stepinac sveti čovjek koji je spasio brojne Židove. Pokazao je kao i drugi Hrvati koji su slijedili njegov put pomaganja da i u najmračnijim trenucima ljudske povijesti, postoji svjetlost i velikodušnost pojedinca. Bez takvih ljudi moja majka i ja ne bismo bile spašene i stoga ću se radovati sa svima koji će moguće proglašenje Stepinca svetim dočekati s odobravanjem. Gospođo Gitman, 2008. godine na međunarodnom simpoziju o Stepincu održanom u Zagrebu, rekli ste da vam je kroza sve godine istraživanja neprestano dolazilo jedno pitanje na pamet: "Kako bih se ja ponašala pod represivnim režimom? Bih li bila hrabra poput nadbiskupa Stepinca i stotine drugih koji su riskirali svoj život i život svojih obitelji?" Imate li danas odgovor? – Ne, još uvijek nemam odgovor, ali se svakim danom sve više divim njihovoj hrabrosti i zahvaljujem se što su postojali takvi ljudi. U Hrvatskoj je pokrenut prijedlog za istraživanje komunističkih poslijeratnih zločina. Kako to komentirate? – Slažem se da treba sve istražiti i podržavam takve akcije, a imam u svojoj arhivi dokumente koji možda mogu pomoći. I ja sam tek četrdesetak godina nakon 2. svjetskog rata krenula u potragu za istinom o spašavanju Židova i vidite da nikad nije kasno za tako plemenite poslove i stoga držim da i Hrvati imaju pravo znati potpunu istinu o svojoj prošlosti. Kakvi “Rasni zakoni”!? Pa izbornik boksačke reprezentacije bio im je crnac?! Published 8 mjeseci ago on 29.05.2018. By Croative News Staff • Mnogi ne znaju da je ponajbolji američki boksač Jimmy Lyggett u kategoriji „obojenih“ mirno živio u centru Zagreba gotovo petnaest godina, te bio izbornik boksačke reprezentacije NDH! Nezavisna Država Hrvatska je od svog postanka 10. 4. 1941. godine bila neželjeno dijete na karti europskih, pa i svjetskih država ondašnjeg turbulentnog doba ratova. Malo koja država, a i narod trpi toliku stigmu poput NDH, kao da su se u njoj rodili i djelovali Hitler, Mussolini i Franco zajedno, pa se još negdje skrivaju i rovare. Prateći današnje medije, gdje moderne „Antife“ galame kao da Hrvati u toj svojoj domovini doista nisu imali drugog posla nego progoniti i ubijati pripadnike drugih naroda, po današnjem bi rekli i manjina. Te iste „Antife“ rado ističu i veličaju zapadnu demokraciju uspostavljenu poslije krvave Francuske revolucije i današnju modernu parlamentarnu demokraciju gdje svatko ima pravo glasa. Moramo se pitati dali je to baš tako. Često se spominje „Amerika“, tj. SAD kao vodilja takvog sustava postavljenog od 1776. godine nakon donošenja poznate „Deklaracije o neovisnosti“. Nije nepoznato da su unatoč donesenoj Deklaraciji i Ustavu, SAD i dalje kroz iduća stoljeća bile suočene sa latentnom ali i otvorenom diskriminacijom crnaca a dijelom i žute rase, poput Kineza, Japanaca a posebna žalosna priča su domoroci, tzv. Indijanci. U tome ozračju nama je zanimljiv slučaj američkog crnca Jimmy Lyggetta tada poznatog boksača i prvaka Sjedinjenih Država, ali u kategoriji „obojenih“ boraca. Naime taj je vrstan boksač pobijedivši svu konkurenciju na tlu Amerike postao prvak svijeta, ali „obojene“ kategorije, te je zbog diskriminacije sportsku sreću potražio na tlu Europe. Borio se u Europi sa najvećim imenima boksa, te protiv tada najpoznatijeg europejca u ringu, Nijemca Maxa Schmelinga. U prvoj borbi je bio diskvalificiran, da bi uzvratna završila – zamislite neriješeno. Igrom slučaja naš je Jimmy boraveći u Beču upoznao Hrvaticu Ružu te se njome oženio i seleći se u Zagreb završio borilačku karijeru okačivši rukavice o klin. Ubrzo je odlučio postati trener, te 1939. godine preuzima trenersko mjesto Hrvatske boksačke reprezentacije. Boks je postao popularan sport diljem Europe i Hrvatske, pa je zagrebačka mladež pohrlila na boksačke treninge u novootvorenoj dvorani u Preradovićevoj ulici. Proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine i donošenjem „Rasnih zakona“ Jimmy Lyggett nije imao problema, već unatoč tome 1943. biva postavljen za trenera i izbornika Državne reprezentacije. No u godinama kada se bližio kraj rata i dolazak komunista u ovaj dio Europe i Hrvatske, Lyggett se osjećao ugroženim zbog svog antikomunističkog stava, te odluči napustiti Hrvatsku. Nagovorivši suprugu na odlazak iz Hrvatske, godine 1945. se našao u Milanu gdje mu kako je zapisano umire voljena žena, te se sam vraća u SAD gdje umire 1955. godine. Zanimljivo je danas kako jedan tamnoputi boksač biva popularan u tako „opasnoj“ Državi, te kako ozloglašeni Hitlerov suradnik Heinrich Himmler, dolazeći u Zagreb 1943. nije reagirao na „rasnog uljeza“ u sportskim redovima NDH, a znamo da je i Njemačka tada ukrstila rukavice s našim boksačima. Ne moramo braniti sustav i državu NDH ali poznato je da su u vojsci NDH uz Srbe, generali bili i Židovi, njih 28. uz prikrivani podatak da je posljednji načelnik Glavnog stožera NDH bio Srbin Đuro Grujić, ubijen nakon suđenja u Beogradu 24. rujna 1945. Ove činjenica danas u povijesnom odmaku jasno govore da je Nezavisna Hrvatska bila država poput drugih „satelita, prisiljena to biti, ni bolja niti lošija uz navedenu snošljivost u svim segmentima života za što postoje brojni pisani dokazi. Današnjom stigmatizacijom bivše NDH, vladari „Novog svjetskog poretka“ postižu efekt batine pred kojom se lomi i najmanji otpor vladajućih struktura u postizanju što većeg stupnja poslušnosti, te pristanka na protukršćansku sekularnu državu. To je danas licemjeran i lažan odnos, jer analizirajući SAD-a u to vrijeme, lakoje utvrditi koliko su obojeni bili ponižavani i diskriminirani. Malo je poznat primjer Bessie Coleman, prve američke crnkinje kojoj zbog boje kože nije dopušteno pohađati letačku školu, pa uz pomoć prijatelja odlazi 1919. godine u Francusku gdje uči kaskadersko letenje i skakanje padobranom, vraćajući se u domovinu kao prva crnkinja sa pilotskom dozvolom u povijesti Amerike. Mnogo više je poznat slučaj ratnih zrakoplovaca Lovačke grupe 332, zvanih „Crveni Repovi“, o kojima je u Hollywoodu i snimljen film. Naime radilo se o grupi crnaca koji su obučeni kao letači 1940. godine, ali su zbog diskriminatorne vojne studije „WASP“ iz 1925. godine bili izuzeti iz borbenih operacija tijekom rata. Autor studije Jim Crow je naveo da su „Crnci mentalno inferiorni, po prirodi podređeni i kukavice kada se nađu u opasnosti. Zato nisu podobni za sudjelovanje u borbi“. Ovaj tekst normalan čovjek ne bi napisao ni za crnog neprijatelja. No sve se promijenilo1943. godine, naredbom Ministarstva rata kada je formirana „Lovačka grupa 332“, te upućena u južnu Italiju u zračne borbe protiv Nijemaca gdje se naravno proslavila. Uz primjere potiho diskriminiranih pjevača Nat King Cola, Louisa Armstronga i drugih, znakovito je kako u filmskoj industriji neki obojeni glumac stasa u glavnim ulogama tek šezdesetih godina prošloga stoljeća. Bio je to Sidney Poitier, ipak porijeklom sa Bahama i godine 1963. dobiva Oskara za glavnu ulogu u filmu „Lilies of the Field“. Sjećam se i danas nevjerojatne priče da je do početka sedamdesetih godina prošloga stoljeća postao najbolje plaćeni glumac na svijetu. Najveći udar u novijoj povijesti doživjeli su crnci 1968. godine atentatom na baptističkog pastora i političkog aktivista Martina Luthera Kinga koji se predano borio za prava crnaca. Njega su neprestano bezrazložno zatvarali, a militantni protivnici mu kao svećeniku palili crkvu i bacali bombe na kuću. Rasna netrpeljivost je na tlu SAD-a trajala još dugo nakon ukidanja robovlasništva, a najduže se zadržala u vojnom sektoru, gdje su obojeni kod upisa na prestižni „West Point“ bili diskriminirani. Kada pišem o ovom mučnom razdoblju SAD-a koje je u pojedinim državama „Juga“ do novijeg doba imalo osobine robovlasničkog sustava, sjetim se grada u kojem sam se rodio – Korčule. Tamo se čuva „Statut grada i otoka Korčule“, iz 1214. godine, najstariji pravni dokument u Hrvata, jedan od najstarijih u ovom dijelu Europe, a nakon ruske „Pravde“, najstariji pravni dokument u slavenskih naroda. U tom korčulanskom „Statutu“ na stranici 192. GL. CXLI piše o zabrani trgovanja robljem pod prijetnjom kazne od sto zlatnih dukata, dok na stranici 163. GL. CXLII piše o zabrani boravka Kataloncima i Sicilijancima na otoku i gradu Korčuli, upravo jer se na njih sumnjalo da trguju robljem. Smjeli su pristati samo jedan dan u opskrbi namirnicama i vodom. Umjesto zaključka se nameće činjenica da ratni zločin ne zastarijeva, a zločin segregacije niti postoji, niti je igdje definiran. Samo postoji zločin “Aparthejda“ koji se odnosio na Južnoafričku republiku i nije u vezi sa navedenim propustom. Tekst: Smiljan Strihić/Nacija Foto: Smiljan Strihić / presnimka iz Hrvatskog športskog muzeja |
|
NEPOZNATO O POZNATOM: U Pavelićevoj vojsci bilo je čak 13 generala Srba Uz NDH i dr Pavelića bili su mnogi Srbi, a popriličan broj njih je i visoko kotirao u hijerarhiji Ustaškog pokreta i države. Od 93 generala u vojsci Pavelićeevoj, njih trinaest bili su Srbi i to na vrlo odgovornim položajima. Tako je vrlo ugledni član predsjedništva Hrvatskog državnog sabora bio dr Savo Besarović koji je ujedno bio i blizak prijatelj s dr Antom Pavelićem. Dr Svetislav Šumanović (vice-ban Hrvatske i Slavonije 1903/1906.) i Uroš Doder(predsjednik Upravnog odbora Srpske banke iz Zagreba 1929/1941.) bili su članovi Hrvatskog državnog sabora. Poslije rata, Besarović je uhićen, osuđen i smaknut (navodno je prije smrti klicao kako je Hrvat i umire ze domovinu Hrvatsku, te da mu je bila čast biti članom vlade NDH. Šumanović je uspio emigrirati. Osoba od posebnog povjerenja poglavnika Pavelića bio je general Đuro Grujić koji je obnašao dužnost glavara glavnog stožera Hrvatskih oružanih snaga i on je na suđenju pred Vrhovnim vojnim sudom u Beogradu (rujna 1945.) izjavio: ”Veliki broj Srba pravoslavaca je bio visoko pozicioniran u Hrvatskoj vojsci, a veliki broj civila, pravoslavaca i Srba svoju su obvezu prema državi odrađivali na druge načine. Dr Savo Besarović, pravoslavac, je bio ministar u vladi Nezavisne države Hrvatske. Desetak Srba – pravoslavaca zauzimali su itekako osjetljive pozicije u toj Vladi i toj hrvatskoj vojsci.” (Arhiva Vrhovnog suda FNRJ, Grujić i ostali, 1945, 2298/45) Glavni zapovjednik Hrvatske vojske od 1943. do konca 1944. godine bio je general Fedor Dragojlov. Nakon rata emigrirao u Argentinu i tamo nastavio pisati o ustroju hrvatskih oružanih snaga (1952. godine s Vjekoslavom Vrančićem objavio i knjigu s tom tematikom). Generali Jovan Iskrić, Mihajlo Lukić, Miroslav Opačić, Milan Desović, Milan Uzelac, Đuro Dragičević, Lavoslav Milić, Zvonimir Stimaković, Miloš Ožegović, Jovan Pribić, Dušan Palčić, Đuro Dragičević. Svi su zauzimali visoke pozicije u oružanim snagama NDH i nijedan od njih nikad nije odbio lojalnost Paveliću. Od njih 13 trojica su ponijeli su titulu „vitez“. Magistar farmacije, apotekar iz Bijeljine Ljubomir Pantić u vladi NDH je bio ministar bez lisnice. Nakon rata se (poslije 5 mjeseci provedenih i emigraciji) vratio u Jugoslaviju, pošto je uspostavio kontakt sa svojim rođakom, istaknutim komunistom i partizanom (Titovim osobnim prijateljem i suradnikom) Rodoljubom Čolakovićem Roćkom. Zahvaljujući toj vezi, osuđen je samo na tri i pol mjeseca zatvora, a poslije izlaska na slobodu nastavio je normalno živjeti u Beogradu. Dobio je čak i državnu mirovinu (o čemu opširnije piše Dennis Barton, u svojoj knjizi Croatia 1941 – 1946, The Churchill History Information Centre, London, 2007). Među one koji su preživjeli spadaju: Jovan Iskrić (umro kao umirovljenik u Zagrebu 1961.); Dušan Palčić (umro kao umirovljenik u Zagrebu 1963.); Đuro Dragičević(umro je u Austriji, uspio emigrirati); Fedor Dragojlov (pobjegao, umro 1961 godine u Buenos Airesu, Argentina). Oni koji nisu imali rođake među komunistima nisu tako dobro prošli. General Đuro vitez Grujić osuđen je na smrtnu kaznu (u Beogradu) i strijeljan 24.rujna 1945 godine. Milan Desović (osuđen na dvadeset godina robije, zbog lošeg zdravlja pušten 1960 godine. Iste godine je umro u Zagrebu). Mihajlo Lukić osuđen je na deset godina zatvora, od čega je odležao pet, a dalja sudbina mu je nepoznata. Zvonimir Stimaković (izdržao svih dvadeset godina robije u Staroj Gradiški. Nikad se nije odrekao svoje prošlosti niti NDH, nikad se nije pokajao, nisu ga slomili. Umro je 1974 godine u Zagrebu u 83 godini). Mihajlo Lukić (osuđen na deset godina zatvora, odležao pet, daljnja sudbina nepoznata). Milan Uzelac – general zrakoplovstva NDH (proveo u zatvoru dvije godine, navodno pušten s dugogodišnje robije na intervenciju iz komunističkog vrha, umro je 1954 godine u Zagrebu). Bilo je pravoslavaca pripadnika ustaškog pokreta za koje izvori govore da su bili ratni zločinci, pa čak i to kako su posebno okrutno postupali prema svojim sunarodnjacima Srbima-pravoslavcima. U tom kontekstu najčešće se spominju Marko Šarac (osuđen na smrt i strijeljan 1946.), Milka Obradović (navodno ubijala u Staroj Gradiški) i Mile Vasić (iz logora Jasenovac). General Zvonimir Stimaković Knjiga „Srbi generali u NDH 1941-1945.“, Nenada Vukadinovića, dragocjen je izvor podataka o ovim vojnim dužnosnicima NDH koje Srbi smatraju svojom „sramotom“. (Vidi: https://www.bastabalkana.com/2015/09/srpski-ustaski-generali-u-ndh-nezavisnoj-drzavi-hrvatskoj/) Isti izvor (u navedenom tekstu od 6. rujna 2015. godine) tvrdi: „U NDH je bilo 13 generala Srba i čak 28 generala Jevreja“. Dakako da se postavlja pitanje: Kako je to bilo moguće ako je NDH doista bila tvorevina u kojoj je sve bilo „krv i zločin“ i ako je u njoj vladala rasna i nacionalna segregacija u mjeri u kojoj to tvrde srpski i komunistički propagandisti!? Kako bi pokušao uspostaviti „balans“, autor Dragoslav Bokan (riječ je o srpskom redatelju, vođi paravojne četničke formacije „Beli orlovi“ u ratovima 90-ih godina na prostoru SFRJ), navodi kako je bilo i Hrvata koji su aktivno sudjelovali u četničkom pokretu, ali čini se da mu je argumentacija jako tanka, jer spominje samo dva imena: Zvonimir Vučković (Prkić) i Vladimir Predavec. Prvog hvali kao „jednoga od najhrabrijih Dražinih vojvoda“ (ne navodeći nikakve dužnosti koje je obnašao), a za drugog kaže da je bio „sin potpredsednika HSS-a“ i „zapaženi učesnik Ravnogorskog kongresa u selu Ba“ – i to je uglavnom to. Dakako da nitko ne spori da je i na četničkoj strani bilo onih koji su imali hrvatske krvi, ali još nema izvora koji bi potvrdili da je to bila iole značajnija brojka, posebice kad je u pitanju sam vrh hijerarhije četničkog pokreta ili „JvuO“. Sve naprijed rečeno nema za cilj opravdavati niti optuživati bilo koga, nego podsjetiti na neke fakte koje se (smišljeno i sustavno) previđaju i zanemaruju. Činjenice iz prošlosti moramo analizirati hladne glave i bez strasti. Samo tako se može utvrditi prava povijesna istina i napraviti odmak od crno-bijelog pogleda na svijet koji nam se nameće zadnjih 72 godine. Pravoslavci se preko Stare Gradiške i Jasenovca od 1942. godine odvode na rad u Njemačku U svibnju 1942. u Zagrebu je održan hrvatsko-njemački sastanak o dopremi radne snage za njemačku vojnu industriju. S hrvatske strane pregovarače je predvodio maršal Slavko Kvaternik, a s njemačke dr. Petersen, generalni opunomoćenik njemačkog Ministarstva rada te Rittmeister Albert von Koczian. Dogovoreno je da će čak 50.000 pravoslavnih stanovnika iz Hrvatske biti poslano na rad preko logora u Jasenovcu i Staroj Gradiški. U logorima će ih pregledati i upisati njemački opunomoćenici i dati im ugovore o radu. Transportirani radnici obvezni su svojim članovima obitelji koji ostaju u Hrvatskoj slati novac za uzdržavanje. Dogovor je obuhvatio i pravoslavce koji žele dobrovoljno ići na rad u Njemačku. Uzimat će ih se, bez obzira na godinu rođenja, stoji u ugovoru. Na raspolaganje je stavljeno i 30.000 pravoslavnih ratnih zarobljenika s područja ND Hrvatske. (dokument se nalazi u Hrvatskom državnom arhivu, u fondu Državne iseljeničke službe Ministarstva udružbe, kutija 41.) Podsjetimo, razgovori su se odvijali u vrijeme akcija vođenih protiv pobunjenika na Kordunu i Petrovoj gori, a uoči vojnih operacija na Kozari i okolici. Vojni zarobljenici, ali i civili zatečeni na području akcija doista su iz logora otpremani u Njemačku – vlakovima na zapad preko Maribora, ali i na istok do Zemuna pa odatle u Njemačku. Odlazili su, osobito nakon slamanja pobune na Kozari, i brodovima Savom do Zemuna i logora Sajmište. Odatle su brodovima Dunavom prevoženi do Bečkog Novog Mjesta i raspoređivani u različite tvornice, poljoprivredna imanja i radne logore. Koliko je ukupno pravoslavnih radnika na taj način stavljeno otišlo i što se sve s njima događalo u Njemačkoj još nije dovoljno istraženo. Njemačka je stalno tražila radnu snagu. Već i zbog toga nema razloga da bi pravoslavni stanovnici Hrvatske bili ubijani u logorima Jasenovcu i Staroj Gradiški. Stoga je teško održiv i službeni podatak iz popisa muzeja u Jasenovcu po kojem bi 1942. godine u Staroj Gradiški i Jasenovcu bilo ubijeno 34.100 pravoslavaca , odnosno ukupno 56.369 zatočenika kad se pribroje i zatočenici ostalih narodnih pripadnosti. Prije svega, to bi značilo da je svakog dana te godine prosječno ubijano 154 osoba, što je jednostavno nemoguće, kad se prema opisima svjedoka i dostupnim dokumentima otprilike zna kako je izgledao život u logorima u to vrijeme. Znaju se i mjesta u Njemačkoj u kojima su se nalazili pravoslavni i drugi radnici iz Hrvatske. |
|
Hrvatski muslimani u NDH –činjenice U NDH je musliman stalno bio podpredsjednik Vlade — Dr. Osman i Dr. Džaferbeg Kulenović. Prvi je doglavnik bio Ademaga Mešić, a dva doglavna pomoćnika bili su prof. Hakija Hadžić i prof. Alija Šuljak. U Vladi su bila i četiri muslimana ministra: Dr Mehmed Alajbegović, ministar vanjskih poslova, te ministri Hilmija Bešlagić, dr. Meho Mehičić i Ismet ef. Muftić. Podpredsjednik Sabora bio je Ismet – beg Gavran Kapetanović, podpredsjednik Hrvatske državne banke ing. Junuz Mehmedagić, otac poznatog književnika i publicista Dr. Envera Mehmedagića, dok su diplomatski predstavnici države bili prof. Salih Baljić, prof. Hakija Hadžić, Enver Čolaković, povjerenik za kulturnu razmjenu. Tu su zatim visoki upravni službenici, povjerenici, stožernici i drugi dužnosnici: Rasim Kršlak, Ragib Čapljić, Derviš Omerović, Hasan Čustović, Muhamed Hadžibaščaušević, Asim Ugljen, dr. Avdo Ferizbegović, Šefkija Balić, dr. Bahrija Kadić itd. Narodni zastupnici u Saboru bili su, osim spomenutih, i Ismet Bektašević, Ferid beg Cerić, Bećir Džonlagić, Zuladija Hasanefendić, dr. Hivzija Gavran Kapetanović, Fetah Krupić, Mesud Kulenović, Muhamed Omerčić, Nezir Spahić, Hamdija Šahinpašić, Mujaga Tafro i dr. Pregled bi bio nedostatan da ne spomenemo i više vojne častnike u NDH, Hrvate islamske vjere, pri čemu je znakovito da je u karađorđevićevskoj vojsci samo jedan Hrvat uspio postati general (Ivan Prpić), uz to imenovan na posebnu Mačekovu zamolbu. Prvi muslimanski general u ovom stoljeću, nakon Enver —paše Halilbašića u turskoj carevini, bio je domobranski general Junuz Ajanović. Od pukovnika i dopukovnika spomenuti ću tek neke: Muhamed Riđanović, Šefket Hasandedić, Muhamed Sulejmanpašić, Sulejman Filipović i drugi. Imam Poglavnikova tjelesnog sdruga / PTS /bio je dopukovnik Muhamed Zelić, a od visokih vojnih dužnostnika u ustaškoj vojnici treba navesti još i dopukovnika Edhema Karikovića te pukovnike Ćamila Krvavca i Mehu Salčića. Svi su ugradili svoje živote u temelje hrvatske države. Osim što su obnašali visoke dužnosti u redovitoj hrvatskoj vojsci, muslimanski časnici bili su i na čelu posebnih dobrovoljačkih odreda: pukovnik Avdaga Hasić, pukovnik Sulejman Pačariz, pukovnik Ibrahim vitez Pirić-Pjanić, bojnici Memišaga Đubur i Bećir Lokmić... Pukovnik Avdaga Hasić je kao zapovjednik 12. udarne divizije podkraj rata, iako nije imao školske vojničke naobrazbe, promaknut u generala. Jučer smo objavili zanimljivost o promjeni naziva ulica i građevina u Sarajevu, a danas donosimo članak iz Behara 1944. god. "Po treći put slavi hrvatski narod godišnjicu uzkrsnuća i obnove svoje vlastite hrvatske države, koju je poslije bezbrojnih primjera borbe i žrtava, težkih muka i stradanja hrvatskoga naroda za državnu samostalnost nakon osam stoljeća robovanja na maču i pušci dobio zaslugom Poglavnika, a uz obilnu pomoć velikog njemačkog Führera. Hrvatski se narod konačno nalazi u svojoj slobodnoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj sa svojim narodnim imenom i svojim državnim područjem, sa svojim Poglavnikom i svojom vladom, sa svojim zakonima i svojom vojskom. Našem je pokoljenju bilo dosuđeno, da doživi taj sretni čas, kada može slobodno slaviti veliki blagdan svoje državne samostalnosti. Istina je, da ovo naše slavlje pada u ozbiljna i težka vremena, kada je ratni vihor zauzeo strahovite razmjere, ali u ovim osobito mučnim prilikama treba da imamo na umu, da se države ne stvaraju i ne izgrađuju bez težkih napora i izvanredne izdržljivosti. Naša se država rodila u vatri i plamenu, još nam gori krov nad glavom. Ovaj naš naraštaj, koji je doživio sretan čas ostvarenja svoje narodne nezavisnosti i slobode, primio je ujedno na sebe i veliku odgovornost za održanje ove tekovine, pa mora uložiti sve svoje sile i upregnuti sve svoje snage, kako bi se temelji naše državne samostalnosti izgradili što čvršće i trajnije na sreću budućih pokoljenja hrvatskog naroda. Tri godine naše državne samostalnosti proživjeli smo u krvavoj borbi, izdržali smo u mučnim časovima, izloženi raznim kušnjama i biesnom naletu neprijatelja sa svih strana, ali smo ostali nepokolebljivi u čvrstoj vjeri, da će hrvatski narod, okupljen oko svoga Poglavnika, a uz veliku pomoć naših saveznika, izdržati pod svaku cienu do konačne pobjede i izgraditi svoju državu na zadovoljstvo cielog hrvatskog naroda. Mi u to vjerujemo, jer znamo, da je hrvatski narod u svojoj prošlosti izdržao u mnogo težim prilikama pod tuđinskom vlasti. Stoga nam je danas to veća dužnost i odgovornost, da u svojoj vlastitoj državi u ovim sudbonosnim danima dokažemo svojim radom i djelima, da zaslužujemo državnu samostalnost i da smo kao narod sposobni čuvati i graditi državu, a po potrebi za nju biti spremni i ginuti, jer je naša, za nas i radi naše budućnosti. Danas nije vrieme slavlja i veselja, jer nas u ovim ozbiljnim danima čeka odlučna borba i naporan rad, pa zato naša ovogodišnja proslava mora biti u znaku čvrste odluke za obranu i izgradnju naše države vlastitim snagama pod svaku cienu. Mi moramo uložiti sve svoje sile za svoju sreću i blagostanje, jer to traži od nas novi poredak, za koji se bore i hrvatski vojnici rame uz rame s vojnicima naših saveznika. Tako ćemo dokazati, da smo sposobni čuvati i braniti svoju državu i novi poredak, u kojem nam je zajamčena naša država. Još nam se nameće i velika borba i ogromne žrtve, koje moramo izdržati uzdajući se u pobjedu naše opravdane stvari i idući putem borbe za svoju državnu samostalnost. Naša je borba postala dielom svjetske borbe, koja je podielila čitav sviet na dva neprijateljska tabora, koji se bore na život i smrt. I mi se nalazimo u borbi za narodni i državni obstanak. Ta borba traži od nas krajnje napore naših snaga kao i skrajnje odricanje. Mi se moramo pripremiti i na teže dane i na veće žrtve, pa da ni u kojem slučaju ne budemo iznenađeni. Uzalud se je buniti i žalostiti, što smo se rodili pod nesretnom zviezdom, jer moramo biti sviestni svojih dužnosti, koje se sastoje u tri rieči: boriti se, raditi i izdržati do pobjede. Naš naraštaj u četvrtoj obljetnici hrvatske slobode treba da položi težak izpit zrelosti, koji mu je nametnuo sam život, a koji će staviti pred svako ga ovo pitanje: što si učinio za obće dobro hrvatskoga naroda u ovim sudbonosnim danima? Nitko se ne može izgovarati, da nije pozvan voditi brigu i borbu za obstanak i budućnost svoje zajednice, jer smo svi kao cjelina i kao pojedinci pozvani i dužni brinuti se za sudbinu svoju i svoje cjeline. Svaki pojedinac dužan je u vrtlogu današnjih događaja da se svrsta u borbene redove i da podnese najveće žrtve za dobro i sreću svoje zajednice. Nitko ne smije ostati po strani i ravnodušno oklievati, već treba mužki i odvažno izstupiti, jer samo odvažni muževi, koji uztraju na narodnom putu rada i borbe, čuvajući svoj obraz i karakter, mogu biti zajednici od koristi. Takvi su karakteri proslavili naše ime u prošlosti, pa su takvi i jamstvo naše bolje budućnosti u uređenoj hrvatskoj državi. Hrvatski narod u ovim svečanim danima treba položiti zavjet, da će izpuniti svoju dužnost prema svome narodu i svojoj zemlji vodeći uztrajnu borbu sa svojim saveznicima protiv zajedničkih neprijatelja do konačne pobjede. Ne smijemo padati u očaj, nego moramo uztrajati i izdržati do izvojštenja pune samostalnosti, zalivene krvlju najboljih sinova. Na današnji dan treba se sjetiti, da je hrvatski narod poslije stoljetnoga robovanja i velikih žrtava napokon dobio svoju državu. Time je ostvaren najveći narodni ideal, jer je postignuta samostalnost i teritorialna cjelokupnost hrvatskih zemalja. U sklopu hrvatske države nalazi se i naša uža domovina Bosna i Hercegovina, koje su živjele svojim posebnim životom, odieljene od Hrvatske još godine 1102., kada je Hrvatska izabrala svojim kraljem ugarskoga kralja na mjesto izumrle hrvatske dinastije. Tako je Bosna živjela punih 810 godina razstavljena od svoje matice u političkom pogledu, čuvajući svoju samostalnost pod banovima i kraljevima, a poslije pod Turcima razvijala se novim smjerom kao i pod Austrijom i Srbijom, ali uviek čuvajući ljubomorno svoju individualnost zaslugom bosansko-hercegovačkih muslimana, koji su drmali sudbinom Bosne u svojoj ruci. Kao što su muslimani HercegBosne u prošlosti kao nosioci sve vlasti uz velike žrtve sačuvali za hrvatstvo svoju užu domovinu, tako im je isto u dio pala zadaća i uloga i u sadašnjosti, jer Herceg Bosna može ostati hrvatskom samo pod uvjetom, ako su bosansko-hercegovački muslimani s Hrvatima i za Hrvatsku. Kao sastavni dio hrvatskoga naroda muslimani vide i osjećaju, da im izvan Hrvatske nema druge domovine i da im je sudbina i budućnost s njom vezana. Stoga su oni odani sinovi svoje hrvatske grude i kao takvi primiše prvi udarce neprijatelja hrvatske države, koji preplaviše Bosnu i pretvoriše u prah i pepeo brojna muslimanska sela i gradove te zemljom potekoše potoci vrele krvi nevinih muslimana, njihove djece i žena. Nad njima su vršena takva zvjerstva i krvoločtva, kakva se ne pamte u poviesti čovječanstva. Muslimani su ubijani, klani, mučeni i spaljivani samo zbog toga što su se osjećali Hrvatima i što su iskreno i oduševljeno pozdravili osnutak Nezavisne Države Hrvatske. Tako su muslimani bili prvi na nišanu neprijatelja hrvatskoga naroda te su bili izloženi velikim žrtvama i težkom mučeničtvu, koje je njihov glavni ulog u krvi, uložen u temelje hrvatske države, a za održanje i izgradnju ostvarenih ideala hrvatskoga naroda na 10. travnja 1941. godine, jer spas i sreća Nezavisne Države Hrvatske jest ujedno spas i sreća bosansko-hercegovačkih muslimana.” Atif Hadžikadić (Novi behar, 8.4.1944.) Prema navodima prof. Edina Šakovića dr. Atif Hadžikadić je rođen u Derventi, 1884. godine. Studirao je na Filozofskom fakultetu u Beču, gdje je i doktorirao. Službovao je kao profesor u tuzlanskoj gimnaziji, a zatim kao inspektor pri upravi Drinske banovine u Sarajevu, te u Ministarstvu trgovine i industrije. Jedan je od osnivača i najistaknutijih pripadnika Jugoslovenske muslimanske organizacije ( JMO), najjače bošnjačke političke stranke u razdoblju između dva svjetska rata. U više navrata je biran za narodnog poslanika gdje se izjašnjavao Hrvatom, a obavljao je i dužnost potpredsjednika Poslaničkog kluba JMO. Kao predstavnik JMO dolazio je i u Gračanicu; govorio je na velikom predizbornom skupu 6. 9. 1927. godine, pred više hiljada ljudi, zajedno sa dr. Mehmedom Spahom i Edhemom Mulabdićem. Isticao se, također, i u radu muslimanskog kulturno-prosvjetnog društva “Narodna uzdanica”, u kojem je bio član osnivačkog odbora, a kasnije potpredsjednik. Hadžikadić se još od svojih studentskih dana opredijelio za prohrvatsku struju među muslimanskim intelektualcima (kao član Akademskog društva “Svijest”), a kasnih 1930-tih godina je dospio u opoziciju Mehmedu Spahi, nakon njegovog koaliranja sa radikalima. Nakon proglašenja Nezavisne države Hrvatske, postavljen je za gradonačelnika Sarajeva. Na toj dužnosti,, međutim, ostao je jedva četiri mjeseca, nakon čega je smijenjen. Imenovan je potom za ravnatelja Trgovačke akademije u Sarajevu, gdje je ostao sve do proljeća 1945. godine. Neposredno nakon pada Sarajeva, ožujku 1945. godine, Hadžikadić je pred vojnim sudom po kratkom postupku osuđen na smrt i pogubljen zajedno s tisućama drugih građana i intelektualaca Sarajeva. |
|
“JASENOVAC” – KOME SMETAJU ČINJENICE DA BI SE KONAČO SAZNALA PUNA ISTINA? 25. ožujka 2019. 0 Home Komentari JASENOVAC: Kome smetaju činjenice da bi se konačno saznala puna istina? 2. LIPNJA 2018. NACIJA.HR Nakon što se digla haranga na gostovanje Igora Vukića na HRT-u postavlja se pitanje kome je stalo da se ne sazna puna istina oko Jasenovca? Kako vidimo, Igor Vukić nije onaj koji izbjegava suočavanje nego je to suprotna strana kojoj, izgleda, ne odgovara da se sazna istina. Pitamo se zašto? Tekst: Mladen Ivezić Sada antifašisti napadaju Igora Vukića, koji je u petnaest minuta na HTV-u rekao istinu o Sabirnome i radnome logoru Jasenovac. Nije stigao reći sve. Ondje nije bilo nikakva genocida, nikakva zacrtana iztrebljivanja. Ne postoje nikakvi dokazi o takvim činima hrvatskih vlasti, premda su milijarde dolara potrošene na knjige, filmove i drugu promidžbu s hrvatoždernim lažima o Jasenovcu. Antifašistička se bezobzirnost ogleda i u tome što su istih manje od stotinu svjedoka rabili priglupo, jednom ih citirajući na jedan, a drugi put na suprotan ili bitno drukčiji način. Zatim su otvoreno u javnosti lagali o sadržaju zakona Nezavisne Države Hrvatske. Otvoreno su lagali o tome što piše čak i u njihovim službenim spisima, znajući da se nitko ne će usuditi otići u arhiv i provjeriti njihove laži. Desetak tisuća čestitih ljudi, koji su kroz Logor prošli živi, ali nisu htjeli lagati, nisu pitani, makar bili i komunisti. Treći, tobože sustavno likvidirani, nisu ni postojali. Njih antifašisti izmisliše. U tim je hrvatoždernim lažima u novije doba najzagriženiji Ivo Goldstein. Tako su slagali i o sustavnome nasilnome katoličenju pravoslavaca. Krivnju su za to lažno prebacili na poglavnika Pavelića i nadbiskupa Stepinca. A postoje poslanice prvoga s državničke, a drugoga s vjerske strane, kojima se takve radnje ‘expressis verbis’ zabranjuju, osim, kaže Stepinac, ako bi se time kome moglo spasiti život. Ludosti su se, dakle, mogle dogoditi, ali rijedko i protiv vrhovničke volje. Za to se išlo pred streljački vod. Ni Država ni Crkva nisu htjele lažne katolike, premda se mnoštvo pravoslavaca radi karijere tiskalo u tome smjeru. Udbinski župnik Moguš govorio je: ‘Vuka krsti, vuk u šumu’. Onda su ga antifašisti u Crikvenici bez suda objesili. Igor Vukić, dakle, piše i govori istinu. On čak i ne izvlači zaključke, već samo navodi ono što je pročitao iz onovremenih vrela i, čak, antifašističke literature, iz koje se vidi da je jedno ono što oni lagahu narodima, a drugo istina, koju znaju i taje. Ja ću izvesti zaključak: antifašizam je najgori sustav koji je ikada vladao nad Hrvatima i pristojnim državljanima Hrvatske. Lažima se poticao genocid nad Hrvatima 1945. i kasnije. Na lažima je rastao genocid nad Hrvatima 1990-ih godina. Jamčim, proučivši zapisnike Haaškoga sudišta, da nije bilo nijednoga ondjeosuđenoga Srbina, koji svoje zločine nije obrazložio na način ‘morali smo se boriti protiv Hrvata, jer znate vi, što su oni nama činili u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj’. Čak je i Biljana Plavšić, priznavši svoju krivnju, ipak ponavljala tu mantru. Nisu oni bili toliko neuki. Oni su imali korist od gnječenja hrvatskoga naroda tim lažima. Slično i današnji neki zagovornici i zastupnici genocida nad Hrvatima, koji i opet potiču na likvidaciju našega naroda, dobro znaju da su prije svega zahvaljujući jasenovačkomu i drugim hrvatoždernim mitovima stekli skoro sve što imaju. Kupujte i čitajte knjigu Igora Vukića. Kupujte i čitajte moje knjige o toj tematici, koje je zabranjeno širiti, jer knjižarstvom u Hrvatskoj vladaju antihrvati. Ne mogu Vam ovako iznijeti sadržaje tih knjiga, ali ću vam dati samo ilustraciju neba i zemlje. Pitanje: kako se zvala ova pjesma, koju je napisao Stjepko Trontl uz posvetu nepoznatoj majci koju je stalno sretao na groblju, usred studeni, vjetra i mraza? Bio je s onima što nisu vjeru u pravdu i Boga gubili, Godinu dana je tomu, s njima i sinka su joj ubili. A bio je majci velika sreća, mrtav jedina misao. Ne plači za mnom, mamo moja, tako je sinak pisao. Razcvietalu trešnju poniela mu je. Pred grobom zastala mama. Tu bukti baklja, vienac tu je i trobojka: on je s nama! A znate li tko je napisao donju pjesmu? MRZIMO VAS! Mrzimo vas, hulje, Mrzimo, krvnici, Vi, pljačkaške rulje! U majčinoj klici Kunu vašu djecu utrobe svih žena. Naše ljute guje Kroz kost će vam gmizat, Pobješnjele kuje Crijeva će vam lizat Muhe zukavice i smrdljivi crvi Osvetu će množit u crnoj vam krvi Srcem bismo jeli Pogano vam meso, Na lešine sjeli I kliktali bijesno, Smrdežima vašim punili bi pluća Za pobjede nove, nova nadahnuća. Nijednu vjerojatno prije niste čuli. Prvu su skrivali zbog njene ljepote. Njezin je naziv ‘Ustaški grob’. Drugu su antifašisti objavili 1943. u svojim novinama, a poslije rata u knjizi pjesama Ivana Gorana Klein Kovačića, koji ju je bio i napisao. Takvih je krvoločnih priloga bilo na tisuće po antifašističkim novinama u vrijeme i na tlu Nezavisne Države Hrvatske. Kleina Kovačića na tzv. HTV i danas slave i hvale. A Igoru Vukiću zabranjuju izricati istinu! Jasenovačka igra brojeva još je apsurdnija kad se pogleda 1941. Prvi logoraši na to područje dolaze krajem kolovoza, prvo u sela Bročice i Krapje a potom na uređeno logorsko područje na jasenovačkoj ciglani. Logor je u 1941. postojao nešto više od 120 dana. Prema službenom popisu Javne ustanove Jasenovac u tom su razdoblju ubijene 10 462 osobe. Dakle, prosječno 87 ljudi svaki, ali baš svaki dan. Inače, prema dokumentima i mnogim svjedočenjima zatočenika iz tog vremena, tada je u logoru bilo oko 2000 zatočenika (U sve tri lokacije zajedno. U to vrijeme Stara Gradiška još nije bila pretvorena iz kaznionice u logor). Pa je li tih 2000 ljudi onda moglo ubijeno pet puta!? U to vrijeme sve su logorske lokacije bile na lijevoj strani rijeke Save. Zatočenici tada još nisu išli ni na radove na logorske ekonomije na bosanskoj strani Save. S desne strane, točno nasuprot logoru, nalazilo se pravoslavno selo Gradina, čiji su stanovnici tu mirno živjeli sve do 28. prosinca 1941. godine... |
|
Ivkošić o knjizi Igora Vukića o Jasenovcu: O mitovima i lažima bez ideologije KOLOVOZ 20, 2018 MAXPORTAL Nema gotova dana da se u javnosti ne spominje Jasenovac, bilo u povodu optužbi protiv Thompsona, u povodu presuda za poklič “Za dom spremni!” ili u povodu različitih knjiga i tekstova, često međusobno vrlo oprečnih, suprotstavljenih, isključivih. Pročitao sam sjajnu knjigu “Radni logor Jasenovac” (Naklada P.I.P.) Igora Vukića, neobičnog autora, Srbina po nacionalnosti, čiji su članovi obitelji bili u jasenovačkom logoru, no njegovi tekstovi potpuno se razlikuju od velike većine dosadašnjih o toj temi. Već sama sintagma u naslovu knjige “radni logor” pokazuje kako je riječ o vrlo “grešnom” istraživanju. Ono je u bitnoj opreci prema desetljećima nametanom mitu o Jasenovcu u kojemu su razlozi za zatočeništvo, karakter logora, broj žrtava… posve drukčiji nego u Vukića, piše Milan Ivkošić za Večernjilist Autor je hladni istraživač posve predan činjenicama, bez ikakve negativne ili pozitivne strasti, opredjeljivanja i pristranosti. A te su činjenice mnoštvo primjera koji ispunjavaju cijelu knjigu, primjera nađenih u arhivima, uglavnom u Hrvatskom državnom arhivu, i dobivenih iz drugih pouzdanih izvora. Ako je autoru neki podatak do kojeg je došao sumnjiv, upozorit će čitatelja na oprez. I to su zapravo jedine autorove “intervencije”, sve ostalo govore ljudi, njihove sudbine, zapisi s poslijeratnih saslušanja, autentični dokumenti i informacije. Kao što, naravno, ne piše o “radnom logoru Jasenovac” isključivo kao o gubilištu ljudi kao komunistički autori i propagandisti, Vukić također zločine ne poriče. Samo ih iznosi, opisuje, a bilo ih je mnogo, i s izlikom, i s izmišljenom ili fabriciranom izlikom, ali bilo je i kažnjavanja ustaša koji su neke od njih pravili, a kazne su znale biti i strijeljanje. U logor su odvođeni oni koji su učinili neka nedjela protiv države, no s vremenom je za Židove počelo vrijediti zastrašujuće pravilo – da se mogu zatočiti samo zato što su Židovi. Najduža kazna bila je tri godine, nakon odsluženja kazne zatočenici su puštani, a neki i prije, kad su imali dobre zagovornike ili s drugih razloga. Hrana je općenito bila vrlo loša, osim kad su je dobivali izvana, iz židovskih općina ili drugih izvora, što je bilo posve slobodno i dopušteno. Bilo je dosta bolesti i smrti, koje su potvrđivali liječnik i mjesni dužnosnik. Prijestupi su najstrože kažnjavani, ponekad i najokrutnije – zatvaranjem zatočenika u prostore u kojima su umirali od gladi i žeđi. Bile su najstrože kazne i za bijeg. Ako bjegunac ne bi bio uhićen ili ubijen, ubijan je određeni broj ljudi iz njegove skupine. U knjizi se spominje i stav nadbiskupa Stepinca o Jasenovcu kao “sramotnoj ljagi NDH”. U logoru je bilo obilje radionica u kojima su zatočenici mogli pokazati i svoje kreativne sposobnosti i sposobnosti za izradu kompliciranih proizvoda. Tako su u jednoj radionici izrađivani dijelovi za automobile i zrakoplove. Te su ga radionice činile radnim, rad je obilježavao svakodnevni život. Ali u tom je životu bilo i nečega što je pronositeljima mita o isključivo zločinačkom Jasenovcu najteže priznati. To jest, u logoru je bilo i zabave. Bilo je sportskih utakmica, pogotovo nogometnih, koncerata, kazališnih predstava među kojima su izvođena i djela što su ih stvarali sami zatočenici. Logorski orkestar vodio je poznati glazbenik, zatočenik i komunistički simpatizer Natko Devčić, koji o glazbenim priredbama u logoru posije rata piše u neobjavljenom dnevniku. Bilo je i skečeva u kojima su sudjelovali i dopuštali da budu ironizirani i najviši dužnosnici Jasenovca, kao što je Dinko Šakić. Zatočenici su se bavili i znanošću, a kad je Vuk Vernić, zatočeni profesor sociologije i statistike, od ustaškog vodstva zatražio da mu se nabave određene knjige iz Sveučilišne knjižnice u Zagrebu – dobio ih je! Logor su posjećivale i međunarodne inspekcije, a jedna je zabilježena i u publikaciji AVNOJ-a 1942. godine, gdje piše i kako su zatočenici radi brže gradnje novih objekata dobivali bolju hranu. Vukić se puno ne bavi brojem žrtava, tek na kraju spominje jedan nevjerojatan primjer: premda je 1941. godine, prema dokumentima i svjedočenjima logoraša, u logoru bilo oko 1200 zatočenika na službenom popisu žrtava stoji da je te godine ubijeno 10.700 ljudi! Mogao bi se navesti još cio niz obilježja Jasenovca iz ove knjige, koja je po podacima opsežna a s oko 330 stranica i nije velika. Takva, ona je golem doprinos istraživanju istine o Jasenovcu očišćene od ideologizacije, pristranosti, afektivnosti i naslijeđa koje čine velikosrpske i komunističke krivotvorine. Milan Ivkošić/Večernjilist ZAŠTO JE U DACHAU SVE SAČUVANO, A U JASENOVCU JE SVE PORUŠENO? 7. svibanj, 2015. Piše: Ante Matić Poslije prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj 1990. godine, nazvao me Marijan Ferković iz Argentine, točnije iz Buenos Airesa i rekao, da će doći u Hrvatsku ulagati u šport. Malo mi je zazvonila u uhu riječ šport, jer je prije nisam nikad čuo. Pomislio sam naivno i u neznanju, da čovjek ima problema pri izgovu slova s. Desetak dana nakon tog nenadanog razgovora preko telefona, pojavio se markatan starac u mojem uredu u općinskoj zgradi Susedgrad gdje sam tada bio predsjednik te zagrebačke općine. Dok smo uz kavu razgovarali, on me iznenadio otvorenošću i silnom radošću što smo obnovili hrvatsku državnost, pa je rekao da je rođen u zagrebačkom Stenjevcu, da je bio športaš u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, da je bio prvak u skoku u dalj i u vis. Starac se raspričao, a ja sam ga pozorno slušao i nije mi padalo na pamet prekidati ga I uskakati mu u riječ, sve do jedne čudne i, gotovo nevjerojatne izjave, da je prošao križni put i da je pobjegao iz Jasenovca 1947. godine, uskočio sam mu u priču, prekinuo ga s nevjericom i čuđenjem. – Logor Jasenovc i 1947. godine. Gospodine, molim vas, o čemu govorite, zaboga, nemojte pričati takvo nešto. Hrvatski narod iz 1942. On se gotovo uvrijedio i odlučno kazao da je pobjegao iz Jasenovca 1947. godine, pod okriljem noći preskočio je s motkom žicu. – Mladi gospodine ja govorim istinu i vidim da mi ne vjerujete i mislite da pričam izmišljotine. Kunem se živim Bogom da sam u jesen 1947. godine pobjegao iz Jasenovca skokom preko žice. Tada sam uganuo desnu nogu u gležnju i nekako uspio pobjeći preko granice i nakon raznih muka i nevolja uspio prebaciti se u Argentinu, gdje sam živio sve do ovih dana i sad sam došao u moju dragu Hrvatsku, gdje sam rođen prije 80 godina. -Kako je to moguće – otelo mi se, a starac je nastavio svoju životnu priču, koju ja, evo, prvi put povjeravam nepoznatu čitatelju. Znam da neće lako povjerovati, jer nisam ni ja lako povjerovao, dok Ferković nije upitao: – Zašto je sve u Jasenovcu uklonjeno? – Ne znam – odgovorio sam nevoljko. – Jeste li bili u Dahau? – pitao me, pa kad sam odgovorio da sam bio, on je počeo otvarati mi oči i govoriti istinu, koju ja nisam znao. – E vidite tamo su ostale barake i sve kako je bilo onda kad su ubijani ljudi na razne načine, pa tamo imaju peći u kojima su spaljivani ljudi, imaju komore u kojima su trovani plinom, imaju radionice i klaonicu, a zašto u Jasenovcu nema ništa. Vi trebate znati, mladi gospodine, da je Jasenovac bio radni i sabirni logor. Zašto je sve srušeno i uklonjeno, pitam Vas? – Ne znam, gospodine, stvarno ne znam. – Znam ja – odgovorio je on i nastavio – Da je ostalo kako je bilo, onda bi došla na vidjelo komunistička laž i partizanski zločini u miru, kao što su bili ustaški u ratu. Naši su ubijali u ratu, a njihovi u miru. Ima tu neke razlike. Naš sabirni i radni logor u ratu, partizani su poslije rata pretvorili u logor smrti, gdje se nije ništa radilo, nego samo ubijalo. Sve strojeve i sve alatke su prebacili u Srbiju. Ostali su samo goli zidovi, koje su porušili i sve sravnili sa zemljom, kako bi zataškali svoje zločine u Jasenovcu poslije rata. Potom je iz aktovke izvadio izblijedjele novine i pružio mi da pogledam. Bio je to dnevni list Hrvatski narod od 23. kolovoza 1941. godine. Letimično sam preletio poduži novinski napis i ostao bez riječi. Pitao sam ga mogu li kopirati, a on kaže, da mi daruje te stare novine, starije od mene 4 godine. U rečenim novinama, između ostaloga, pisalo je i ovo:Dana 23. kolovoza 1941.godine počinju veliki javnih radovi, među kojima je i isušivanje Lonjskog polja. Već su izgrađeni objekti u koje će se smjestiti radnike, te da će se odmah početi s radovima na proširivanju, pročišćavanju i produbljivanju korita riječica Veliki Strug, Trebež i Lonja, te na izgradnji sabirnog- odvodnog kanala uz istovremeno podizanje velikog obrambenog nasipa prema riječici Trebež. Uz to najavljeno je i jačanje nasipa uz Savu i Veliki Strug. Pošto je za ove radove bilo potrebno mnogo radne snage, koje u to vrijeme nije bilo na raspolaganju, jer je dosta ljudi bilo u vojsci, a još više u raznim pripremnim postrojbama, te nešto i na radu u Njemačkoj, bilo je odlučeno da bi radove izvodili osuđenici iz državne kaznionice Stara Gradiška. Zbog udaljenosti gradilišta od kaznionice Stara Gradiška bilo je izgrađeno novo naselje za osuđenike. Iskoristivši staru ciglanu u blizini sela Jasenovac i još neke obrtničke objekte, koji su tu od ranije postojali, na površini od 12 hektara izgrađen je 1941. niz baraka, koje su služile za smještaj zatvorenika. Tako stvoreni prostor nosio je naziv Radni i popravni logor Jasenovac. Obrambeni Zdrug Jasenovac Onda je nastavio pričati nešto što sam morao davno znati. Zašto se sve to od nas krilo, od nas koji smo rođeni u ratu i poraću, zašto su prokleti hrvatski komunisti i partizani nas generacije i generacije rođenih poslije Drugog svjetskog rata, šopali lažima u školama. Šopali su nas svojim službenim lažima kao guske. Već 1941. došlo je do četničke i boljševičke pobune protiv državne vlasti i poredka, te je bilo potrebno i te prostore osigurati od vanjskih možebitnih napada i unutarnjih mogućih pobuna i bijegova. Kako za to nisu bili dovoljni dotadašnji obrambeni mehanizmi države, uznički stražari, policija i oružništvo, osnovan je Obrambeni Zdrug Jasenovac, kao posebna vojno-redarstvena postrojba u nadležnosti Ravnateljstva za javni red i sigurnost Ministarstva unutarnjih poslova NDH. Ta se nova postrojba sastojala od dva strogo odvojena dijela, čije su nadležnosti bile potpuno odvojene. Bile su to: postrojbe koje su pored administrativnih poslova obavljale i neposredno osiguranje zatvoreničkih objekata Stare Gradiške i novo nastalog Jasenovca, te postrojbe koje su vojno osiguravale širi prostor, od područja Dubice do Novske, Okučana i Stare Gradiške. Kako su četničke bande, a poslije i ilegalni komunisti, bili aktivni na ilegalnom radu ugrožavanja javnog reda i mira, te su djelovali protiv ustavnoga poretka NDH, mnogi od njih bili su uhićivani, te su nakon sudske odluke i na osnovu Zakonske odredbe od 25. studenog 1941., o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore, bili upućivani na izdržavanje određene kazne. Izjave svjedoka, npr. u slučaju Šakić, upravo potvrđuju tu istinu, jer svi svjedoci u svojim izjavama navode da su bili članovi ili da su pomagali komuniste i partizane, što znači da su bili neprijatelji tadašnje Hrvatske države. Kao i u svakoj drugoj državi u svijetu, kako prije tako i danas, mora se odgovarati za postupke kojima se ugrožava sigurnost i poredak jedne države, a takvi se postupci posebno strogo kažnjavaju u vremenu kad je država u ratu, kao što je tada bila NDH. Kako u Radnome i popravnom logoru Jasenovac više nisu bili samo osuđenici sitnog kriminala, nego i aktivisti ilegalnih i terorističkih skupina koje su ugrožavale red i mir u NDH, logor je odlukom RAVSIGUR-a preimenovan u Sabirni i radni logor Jasenovac (Sabirni logor br.III). Dolaskom novih zatvorenika došlo je i do potrebe proširenja logora. Proširivali su se i obrtnički pogoni, koji su zapravo bili intenzivni industrijski pogoni. U sastavu tih pogona bile su: ciglana, kožara, rafinerija, pilana, električna centrala te lančara. Osim tih industrijskih pogona bilo je tu i mnoštvo drugih zanatskih pogona: stolarija, krojačnica, kovačnica, postolarija, bravarija, strojobravarija, limarija, precizna mehanika, automehanika, kolarija, ugljenara, krečana, alatnica, krpara, tokarija, puškara, montaža, remenarija, drvara, keramika i sl. K tome postojao je i dio zvani Ekonomija, u čijem su sastavu bili: mesnica, hladnjača, pekara, pčelarnik, vrtlarija, štale, svinjci i konjušnica. U svim tim radionicama samo su glavni majstori bili vanjsko osoblje, unutarnja samouprava je bila u rukama osuđenika u cijelosti. Jednako je tako i u stambenom dijelu tog novoizgrađenog naselja uprava bila isključivo u rukama osuđenika. Zatočenička unutarnja samouprava sastojala se od logoraša koji su upravljali ishranom, nastambom, slobodnim aktivnostima, primanjem paketa i pošte, redom i čistoćom itd. Unutarnja samouprava sama je organizirala i raspoređivala poslove i radnike. Zatočenička je unutarnja uprava također sama priređivala i dijelila hranu, te pregledavala i dijelila pakete koje su zatočenicima slali: Crveni križ, Židovska općina, obitelji i rodbina. Ako među zatočenicima nije bilo potrebnih stručnjaka, radne službe su uzimale civilne namještenike koji su dobijali stanove u mjestu Jasenovac, kamo su dovodili i svoje obitelji. To je isto vrijedilo i za zatočenike – slobodnjake koji su radili u logoru a spavali van logora. Zatočenici, čija je stručna pomoć bila logoru potrebna i nakon isteka njihove kazne, bili su, ukoliko su to sami htjeli, preseljavani u samo mjesto Jasenovac, te više nisu bili zatvorenici nego slobodnjaci koji su samo dolazili u logor na posao. Upravi radne službe bilo je u interesu da sva postrojenja normalno rade, da se proizvodnja odvija bez ikakvih zastoja, a to se moglo postići prvenstveno dobro ishranjenom i odmornom radnom snagom, pa su oni koji su radili teže ili posebne poslove dobivali dopunske obroke, a hrana se je općenito dopunjavala i plodovima s obližnjih poljoprivrednih imanja na kojima su radili zatočenici odjela ekonomije. Cjelokupno unutarnje poslovanje logora vodili su zatočenici. Administraciju i upravu vodili su ustaški časnici, koji su strogo morali poštovati zakon i pravila. Uprava logora bila je podređena upravi Ustaške nadzorne službe u Zagrebu koja je donosila važnije odluke. Zatočenicima su prigodom puštanja iz logora, vraćane sve stvari koje su im bile oduzimane pri ulasku u logor. Inače, u NDH nikada nije postojao „logor smrti“ pa to nije bio ni Jasenovac, kako se to pokušava tumačiti unutar jugoslavenskoga mita o „genocidnosti“ Hrvata. Jasenovac je bio radni i sabirni logor u kojem se intenzivno proizvodilo kako za civilne tako i vojne potrebe NDH. To je ta istina s kojom se ne mogu pomiriti komunisti i antifašisti. Čak i kad se uzme u obzir: trajanje rata, postojanje raznih bolesti i epidemija koje prate svaki rat, te prirodne smrti, nesretne slučajeve na radovima i pogubljenja za osvetu koja su tada bila u skladu s postojećim ratnim zakonima, proizlazi da u Sabirnom i radnom logoru Jasenovac nije bilo, niti je moglo biti niti izdaleka onoliko žrtava koliko mu se lažno pripisuje. Jasenovac nakon 1945. Onda je pričao kako je večeri postrojio zarobljenike logoraše neki kapetan Nikolić i upro bi prstom u nekoga ustašu i rekao: „Kapija te čeka!“ – Taj jadnik mora se sutra ujutro, zorom, sam objesiti kod porte, gdje je omča visjela o gredi, a ispod je bio neki stari, dotrajali stolac i svaki je morao stavit sebi omču oko vrata, gurnuti stolac i sam sebi presuditi. I tako svake nedjelje ujutro osvanuo bi obješenik , punih dvije godine i više, koliko je Marijan bio u radnom jasenovačkom logoru. Ako se nebi sam objesio, onda su slijedile razne muke i vješanje, pa je svaki od tih jadnika, mora se sam objesiti kako bi izbjegao mjučenja. Ma, kako je moguće da su hrvatski komunisti i partizani uspjeli zatajiti, sakriti godinama, decenijima, sve te strahote i grozote, koje se počinili hrvatskim vojnicima, zarobljenicima, ustašama i domobranima, logorašima. Onda je stari športaš Ferković, prvak NDH u skoku u vis i u dalj, rekao: – Sve su u Jasenovcu srušili i uklonili, da prikriju svoje zločine. Naši su bili očiti, a oni su svoje godinama skrivali od javnosti. Da nisu makli barake i sve što je bilo tamo, svaki onaj tko bi došao u taj Jasenovac, ostao bi u čudu, jer bi na istoj dasci ili zidu vidio Davidovu zvijezda, srp i čekić, zvijezdu petokraku, slovo U i hrvatski grb, pa bi se čovjek pitao kako to može biti na istoj dasci, na istom zidu, urezano u drvo i kamen. Istina je jednostavna i svima bi bila očita, u vrijem rat Židovi su upisivali, urezivali svoje znakovlje i imena na daske i zidove, komunisti svoje, a poslije rata, ustaše i domobrani svoje.T Zatočenik Vuk Vernić u Jasenovcu se bavio znanstvenim radom U logor u Jasenovcu 1942. godine bio je interniran i Vuk Vernić, profesor sociologije i statistike na Pravnom fakutetu u Zagrebu. Vernić je bio član komunističkog odbora sveučilišnih nastavnika u kojem su bili Šime Balen, Mladen Iveković, Ešref Badnjević, Ozren Novosel, Juraj Bocak, Ivo Frol, Zorko Golub i drugi. Ustaško redarstvo većinu članova je otkrilo i uhitilo te zatvorilo u sabirne i radne logore. Vuk Vernić je u Jasenovcu, prema sjećanjima suzatvorenika Natka Devčića*, izveo pravi podvig: „Otputio se jednog dana u zapovjedništvo i izjavio da bi se u logoru htio baviti znanstvenim radom. Zamolio je da mu se iz Zagreba iz Sveučilišne knjižnice pribave određene knjige (sociologija i sl.). I to se stvarno dogodilo - dobio je knjige, počeo ih čitati i praviti bilješke“, naveo je Devčić. Vuk Vernić je 1943. izašao iz jasenovačkog logora i otišao u partizane. Poginuo je na Sutjesci, u nerazjašnjenim okolnostima - po jednima obolio je od tifusa, po drugima stradao je u zračnom bombardiranju partizanskih položaja. - Crtica o Vuku Verniću posvećena je svim znanstvenicima i povjesničarima koji imaju „mišljenje“ o Jasenovcu, a ne da im se prošetati do Hrvatskog državnog arhiva i pogledati dokumente koji su tamo lako dostupni. * Natko Devčić (1914.-1997.), skladatelj, profesor na Muzičkoj akademiji, u logoru u Jasenovcu 1942. godine proveo šest mjeseci i vodio glazbeni orkestar. Vernića spominje u memoarskom zapisu koji je nastao 1996. godine. |
|
Nikakve Diane nisu spašavale djecu već Hrvati i njihova država NDH. Zašto se jedan biskup nalazi u funkciji stvaranja magle? Sad bi se trebali klanjati još i Dnevniku Diane Budisavljević, "hrvatske" (zapravo jugoslavenske) verzije kao Ane Frank? Ako su "kozaračka djeca", a misli se na djecu Vlaha, a ne Srba, onda su valjda imala i roditelje. Pitanje: Kakvi su im bili roditelji? Jesu li bili nevini ili su bili partizani koji su terorizirali Hrvate u Prijedoru 1941./1942. čiji je terorizam kulminirao s bacanjem 300 Hrvata u četiri jame u potkozarskom Pašincu kod Prijedora na Sani u proljeće 1942. godine. Tek nakon snažne hrvatsko-njemačke kontraofenzive na Kozari su iz prašume istjerane Titove brigade koje su platile za dizanje ustanka i teror protiv Hrvata i Nijemaca sjeverozapadne Bosne. Pošto su podlegli snažnijem hrvatskom i njemačkom oružju, i završili u ratnom zarobljeništvu, ostala su djeca s Kozare koje se milosrdno prihvatila Nezavisna Država Hrvatska i socijalno ih zbrinula tako da Hrvati mogu uvijek ravno gledati u Boga bez straha da su iznevjerili bilo koju njegovu zapovijed. Hrvati nisu kaznili djecu zbog grijeha njihovih roditelja već su ih zbrinuli. Onda su došli partizani i odveli ih na marš smrti, kao što lopov dolazi noću! ‘Diana Budisavljević surađivala je s četnicima. Brat njezina supruga bio je Srđan Budisavljević, deklarirani četnik’ Autor: Dnevno.hr Četvrtak, 03. listopad 2019. u 12:35 Hrvatska stranka prava s predsjednikom Karlom Starčevićem na čelu, tvrdi da se “po pitanju Dječjeg prihvatilišta u Sisku koje je egzistiralo tijekom NDH događaju manipulacije neviđenih razmjera”: “Nema nikakve dvojbe kako su razne medijske, političke i druge aktivnosti vezane uz plasiranje opasne teze o tome kako je na području Nezavisne Države Hrvatske (NDH) egzistirao nekakav ‘ustaški logor za djecu’, a koje su kulminirale posljednjom emisijom ‘Nedjeljom u dva’ autora i voditelja Aleksandra Stankovića, zapravo specijalni rat vođen protiv Republike Hrvatske. Ovaj put, dakle, pokušava se plasirati monstruozna i posve neutemeljena teza kako je NDH bila zapravo jedina državna zajednica na tlu tadašnje okupirane Europe koja je imala jasno organiziran i ustrojen državni ‘logor za decu’.” ‘Sve je počelo lani u New Yorku’ “Teza o postojanju tzv. ustaškog logora za djecu potiho je plasirana još na izložbi o logoru Jasenovac, koju je u siječnju prošle godine Republika Srbija organizirala u sjedištu UN-a u New Yorku. Tom su prilikom izložene fotografije s popratnim natpisima ‘Logori za decu u NDH’, uglavnom sugerirajući kako se na fotografijama nalaze ‘deca umorena glađu u dečjem logoru Sisak’. Vrlo brzo falsifikat je otkriven, bilo je jasno da je riječ o još jednoj beskrupuloznoj propagandnoj podvali protiv Republike Hrvatske. Naime, na izloženim fotografijama doista se nalaze izgladnjela djeca dovedena s područja planine Kozara, ali ne radi se ni o kakvoj ‘deci iz logora Sisak’ nego o djeci fotografiranoj u mjestu Mataruška Banja pored Kraljeva u Srbiji, koja su u taj gradić smještena temeljem dogovora Vlade NDH i tadašnje Nedićeve Vlade u Srbiji. S originalnih fotografija vrlo su vješto uklonjeni originalni pečati, koji dokazuju kako su fotografije nastale u Srbiji, zatim je starim pisaćim strojem naknadno dopisano kako je riječ o ‘dečjem logoru u NDH’. Nakon navedenog, ipak propalog, pokušaja falsificiranja novije hrvatske povijesti, u igru se uključio i čelni čovjek Srba u Republici Hrvatskoj, saborski zastupnik Milorad Pupovac. Naime, Milorad Pupovac je, nazočivši u listopadu prošle godine tzv. komemoraciji dječjim žrtvama ustaškoga logora za djecu u Sisku, u svome govoru otprilike naglasio kako je to bio, po broju žrtava, najveći i najzloglasniji dječji logor u NDH, da je kroz njega prošlo čak sedam tisuća djece, a svako treće ili četvrto dijete u tom je logoru umrlo i ondje pokopano, a otprilike dvije tisuće pobijeno. Istaknuto je zatim kako su došli odati počast ondašnjim aktivistima Crvenoga križa, prije svega gospođi Dijani Budisavljević, ‘humanitarki’ i valjda svojevrsnoj hrvatskoj verziji Oskara Schindlera, koja je ‘spašavala djecu logoraše od sigurne smrti’.” ‘Diana Budisavljević surađivala je s četnicima’ “Naravno da je i u prvom i u drugom pokušaju riječ o običnom povijesnom falsifikatu i podmetanju na račun hrvatskoga naroda. Naime, ne postoji niti jedan jedini dokaz o tome da je državno ‘Prihvatilište za djecu Sisak’ bilo nekakav ‘Logor za decu Sisak’ o kakvome Pupovac i družina u Srbiji danas govore. Prava je istina, vrlo detaljno dokazana i utemeljena, kako su u državno ‘Prihvatilište za djecu Sisak’, nakon poznate bitke na Kozari u kojoj su ustanici protiv NDH doživjeli težak poraz, napuštena, bolesna i izgladnjela djeca, neljudski ostavljena po šumama i selima planine Kozara, zapravo spašavana, i to nakon izravnog naloga hrvatskih državnih vlasti NDH da se sve raspoložive zdravstvene i humanitarne snage imaju angažirati po tom pitanju. Na koncu je uslijedilo i ovotjedno gostovanje izvjesne Dane Budisavljević u emisiji ‘Nedjeljom u dva’, kao autorice filma ‘Dnevnik Diane Budisavljević’. Spomenutim, metodološki i činjenično, posve promašenim filmskim uratkom financiranim novcem hrvatskih poreznih obveznika i Republike Srbije, na vrlo se mudar i krajnje tendenciozan način ponovo pokušava nametnuti ista teza. U filmu se, recimo, uopće ne spominje činjenica kako je gospođa Diana Budisavljević redovito kontaktirala s jugoslavenskom monarhističkom Vladom u Londonu, u kojoj je ministar bio brat njezinog supruga i deklarirani četnik, Srđan Budisavljević. Gospođa Diana Budisavljević, aktivistica tadašnjeg hrvatskog Crvenog križa, cijelo je vrijeme rata surađivala s njime na smještaju djece u udomiteljske obitelji u Srbiji, Vlada NDH sve je znala, bez ikakvih je problema odobravala i dopuštala te aktivnosti. Poznato je bilo i kako se putem švedskog ‘Crvenog križa’ šalju poruke za London i kako se natrag prima novac u svrhu zbrinjavanja djece. Naravno kako to nitko od dužnosnika tadašnjih državnih vlasti nije sprječavao. Dakle, djelatnica hrvatskog ‘Crvenog križa’, gospođa Dijana Budisavljević, aktivno je surađivala s vlastima NDH, bez spomenute suradnje nikakav humanitarni rad ne bi bio moguć i ne bi mogla apsolutno ništa učiniti po pitanju zbrinjavanja i udomljavanju kozaračke djece, osim u Srbiji, mahom u zagrebačke i samoborske udomiteljske obitelji. Zbog svega navedenoga dobila je za svoj rad i zahvalnicu od tadašnje hrvatske države. No, isto tako valja naglasiti kako je uloga gospođe Dijane Budisavljević u procesu zbrinjavanja i udomljavanja kozaračke djece zapravo poprilično predimenzionirana, radilo se, prije svega, ipak o aktivnostima ondašnjeg hrvatskog Crvenog križa i isključivo pod njegovim nadleštvom. “Što da vlasti NDH nisu organizirale spašavanje?” Postavlja se pitanje što bi bilo da kojim slučajem ondašnje vlasti NDH nisu organizirale spašavanje i zbrinjavanje kozaračke djece, dakle da su djecu ostavljena po pustopoljinama i bespućima bosanskih šuma. Bez ikakve sumnje, obzirom na iznimno eskalirane ratne sukobe na tom području, velika većina bi pomrla, te bi nastala neviđena i do tada nezapamćena humanitarna katastrofa. Možda u tom slučaju nitko danas ne bi NDH prozivao niti okrivljavao za stradavanje ‘dece u dečjem logoru Sisak’. No, takva slika NDH ipak nije ono što uporno, sedamdesetak godina, podvaljuju jugoslavenska historiografija, potpomognuta raznim javnim ili tajnim grupacija s područja Republike Hrvatske. Nepobitna je činjenica kako su upravo vlasti NDH spasile i udomile preko sedam tisuća ili dvije trećine kozaračke djece, otprilike jedna trećina je, uslijed bolesti ili pothranjenosti, na žalost ipak umrla. Postoje mnogi dokazi o očajničkoj skrbi i naporima da se što više djece spasi, a ne postoji niti jedan jedini dokaz da je makar jedno dijete ubijeno. Jasno nam je kako u očima određenih javnih ili zakulisnih grupacija nema ‘olakotnih okolnosti’, njih činjenice nikada i nisu osobito zanimale, za njih će to uvijek biti ‘ustaški logor za decu’ jer je to zapravo njihova životna misija, ili zadatak. Uostalom, čemu se više i možemo čuditi nakon Goldsteinovih ‘jasenovačkih lomilica kostiju’ ili pak Pupovčevih fantomskih izjava o lojalnosti, koje su tobože hrvatski Srbi, devedesetih godina prošlog stoljeća, na gradskim trgovima morali potpisivati. Baš poput ‘ustaškog logora za decu Sisak’ niti te fantomske izjave nikada nitko nije vidio, baš kao niti dokumentaciju o prekrštavanju čak jedanaest tisuća ‘pravoslavne nejači’ na katoličanstvo. “Ovo je prekrajanje povijesti” Nepotrebno je i nemoguće takvo logički postavljeno pitanje uputiti nekome tko je beznadno zarobljen u svojoj političkoj mitomaniji ili možda angažiran na provedbi projekta ‘Memoranduma SANU 2’. Ono što doista zaprepašćuje jest činjenica kako je hrvatska vlast mlitavo ili nikako reagirala na navedene pokušaje prekrajanje novije nacionalne povijesti, čak dapače, na SDP-ovom političko – estradnom derneku otkrivanja tzv. Spomen parka Dijane Budisavljević u Sisku nazočilo je izaslanstvo hrvatske Vlade, ondašnja ministrica gospođa Nada Murganić, a u ime predsjednika Hrvatskoga sabora, Gordana Jandrokovića, nazočan je bio potpredsjednik Sabora, Furio Radin. Zaključno, posve je jasno kako se, kada je riječ o navedenim pokušajima prekrajanja i falsificiranja novije hrvatske povijesti, ne radi o elementarnom nepoznavanju povijesne znanosti. Problem je dublji, kompleksniji, slojevitiji i opasniji. Uostalom, kada bi to čak i bilo točno, političke elite moraju znati tko zna te činjenice, te s njima razgovarati. Dakle, ako su hrvatski istraživači i povjesničari odavno utvrdili stvarne činjenice, a jesu, onda je pravo pitanje zašto političke elite s njima ne razgovaraju, zašto su umjesto njihove strane odabrali stranu političkih analfabeta i voluntarista, koji su nebrojeno puta do sada dokazali kakve su njihove prave namjere kada je u pitanju Republika Hrvatska. Autor:Dnevno.hr Četvrtak, 03. listopad 2019. u 12:35 |
